Zbirke i ex situ zaštita

 

Uzgoj biljaka za Zbirku

Osnovne zadaće i namjenu botaničkih vrtova već smo opisali, a tome možemo pridodati još jednu modernu definiciju, koja dobro opisuje čime se danas bavimo u botaničkim vrtovima;
Moderni botanički vrtovi su globalne riznice u vrijeme velikih ekoloških kriza, mjesta posvećena uzgoju, proučavanju i izlaganju dokumentiranih zbirki živih biljaka. Oni nisu samo turistička atrakcija, već istraživački centri i centri zaštite prirode, koji: su posvećeni razvoju, dokumentiranju, provjeri, održavanju, razmjeni, razmnožavanju i diseminaciji svojih zbirki biljaka i znanja,služe kao referentni centri za identifikaciju biljnih vrsta, registraciju kultivara, nomenklaturu (nazivoslovlje) te istraživačku botaniku, imaju veliku ulogu u zaštiti prirode, posebice rijetkih i ugroženih biljaka, ponekad kao posljednja utočišta za spas izumirućih vrsta.
Aktivnosti u botaničkim vrtovima, njihov opseg i broj, prije svega ovise o kadrovskim i financijskim mogućnostima: najznamenitiji botanički vrtovi u svijetu, poput njemačkog Botaničkog vrta i muzeja u berlinskom Dahlemu, britanskog Kraljevskog botaničkog vrta u Kewu, američkog Botaničkog vrta Missouri itd., imaju velik broj odjela, ogromne zbirke, stotine zaposlenika i milijunske budžete te ih zaista smatramo pravim istraživačkim centrima. U manjim vrtovima mogućnosti su ograničene, ali svejedno imaju važnu ulogu u čuvanju zbirki vrijednih biljaka, edukaciji i zaštiti prirode. U takve vrtove se i sami ubrajamo pa se bavimo, u skladu s našim mogućnostima, svim osnovnim zadaćama iz navedenih definicija.

Osim čuvanja i razvijanja zbirki raznih biljaka, danas su nam najvažniji predstavnici naše flore, koja je vrlo bogata u europskim razmjerima. Sakupljanje biljaka u prirodi (uz sve potrebne dozvole Agencije za zaštitu prirode) te njihov uzgoj i uspostavljanje trajnih ex situ populacija u Vrtu, smatramo jednom od najvažnijih zadataka.
U suradnji s raznim institucijama u Hrvatskoj razmjenjujemo znanja i iskustva, s nastojanjem da se obnove stare i uspostave nove botaničke zbirke, a putem Konzorcija europskih botaničkih vrtova povezani smo s kolegama u Europi i svijetu. Sve što radimo u Vrtu također ima edukativni karakter: zaista je moguće ispričati priču gotovo o svakoj biljci, poslu i građevini i naučiti posjetitelje nešto novo. To može biti priča o važnosti livada, koje polako nestaju u Europi i Hrvatskoj, o ulazi pčela i drugih kukaca kao oprašivača, o otrovnim biljkama koje su ujedno izvori ljekovitih tvari, o našim endemičnim biljkama koje ne rastu nigdje drugdje u svijetu itd. Ta naša znanja prenosimo posjetiteljima izravno, tijekom obilaska Vrta s vodičem, na stručnim predavanjima i u brojnim tv i radio javljanjima, a posredno u našim informativnim tekstovima, publikacijama te izložbama. Korisne (i iskoristive) informacije dobivamo kroz povremena stručna i znanstvena istraživanja, a rezultate primjenjujemo za razvoj naših zbirki. U budućnosti se planiramo još više posvetiti uzgoju i istraživanjima biljaka hrvatske flore, obnovi infrastrukture i građevina u Vrtu te edukacijskim projektima, nadajući se dodatnim izvorima financiranja.

Uzgoj nekih skupina biljaka kompliciran je i dugotrajan proces u kojemu je potrebno slijediti precizne protokole i osigurati specifične uvjete rasta. Takve su npr. papratnjače, koje se razmnožavaju sporama. Klijanje spore u tzv. protalij ili prokličnicu odvija se pri točno određenoj kombinaciji vlažnosti zraka, temperature i količine svjetla. Razvoj mlade papratnjače iz prokličnice nastupa nakon više tjedana pa i mjeseci, često u drugačijim uvjetima od onih pri kojima klije spora. Papratnjače uzgajamo u malom laboratoriju i pripremamo zbirku koja će rasti u ‘sjenatoj kući’ – dijelu starih staklenika u obnovi, npr. vrste Javanska jelenska paprat (Platycerium willnicki), Istočnjačka vudvardija (Woodwardia orientalis) i Patuljasta drvenasta paprat (Blechnum brasiliense).

Biljke se na temelju sličnosti i razlika svrstavaju u skupine, čime se bavi znanstvena disciplina t a k s o n o m i j a. Osnovna taksonomska jedinica – jedinica u klasifikaciji živih bića je VRSTA. Postoje i niže rangirane kategorije, poput podvrste, varijeteta i forme, a sve su to ‘prirodne’ kategorije koje nastaju u prirodi spontano. Za razliku od tih kategorija, postoje biljke koje je stvorio čovjek putem odabira, križanja, a danas i genetičkim inženjeringom. To su biljke koje se uzgajaju zbog određenih poželjnih odlika, npr. posebnog oblika krošnje, boje listova i cvjetova te veličine i kakvoće plodova. Takve biljke nazivamo KULTIVARIMA, a kad se radi o biljkama koje se uzgajaju za jelo (povrtnice, voćke, žitarice…), često se koristi i naziv sorta.
Da se radi o kultivaru, znat ćete po znanstvenom nazivu biljke; naziv kultivara piše se u navodnicima, velikim početnim slovom. Npr. Abies alba je naziv za divlju vrstu, europsku ili običnu jelu, a Abies alba ‘Pendula’ označava kultivar visećih grana obične jele. Prema međunarodnom kodeksu za hortikulturu, imena kultivara smiju se prevoditi na domaći jezik (iako to ne prakticiraju svi) pa je u spomenutom primjeru također mogući naziv Abies alba ‘Viseća’, a moguće je reći i tužna europska jela! Kultivari mogu biti izvedeni od bilo koje prirodne kategorije, pa i križanaca i rodova (u slučaju da se ne zna točno podrijetlo nekog križanca, ime kultivara stoji samo uz ime roda, npr. Rosa ‘Sympathie’). Osim navedenih taksonomskih kategorija također koristimo pojam ‘svojta’, kojom označavamo bilo koju taksonomsku kategoriju. Npr. u Vrtu uzgajamo oko 5000 različitih svojti biljaka, u koje ubrajamo sve vrste, podvrste, varijetete, forme, križance i kultivare.

Biljke se na temelju sličnosti i razlika svrstavaju u skupine, čime se bavi znanstvena disciplina t a k s o n o m i j a. Osnovna taksonomska jedinica – jedinica u klasifikaciji živih bića je VRSTA. Postoje i niže rangirane kategorije, poput podvrste, varijeteta i forme, a sve su to ‘prirodne’ kategorije koje nastaju u prirodi spontano. Za razliku od tih kategorija, postoje biljke koje je stvorio čovjek putem odabira, križanja, a danas i genetičkim inženjeringom. To su biljke koje se uzgajaju zbog određenih poželjnih odlika, npr. posebnog oblika krošnje, boje listova i cvjetova te veličine i kakvoće plodova. Takve biljke nazivamo KULTIVARIMA, a kad se radi o biljkama koje se uzgajaju za jelo (povrtnice, voćke, žitarice…), često se koristi i naziv sorta.
Da se radi o kultivaru, znat ćete po znanstvenom nazivu biljke; naziv kultivara piše se u navodnicima, velikim početnim slovom. Npr. Abies alba je naziv za divlju vrstu, europsku ili običnu jelu, a Abies alba ‘Pendula’ označava kultivar visećih grana obične jele. Prema međunarodnom kodeksu za hortikulturu, imena kultivara smiju se prevoditi na domaći jezik (iako to ne prakticiraju svi) pa je u spomenutom primjeru također mogući naziv Abies alba ‘Viseća’, a moguće je reći i tužna europska jela! Kultivari mogu biti izvedeni od bilo koje prirodne kategorije, pa i križanaca i rodova (u slučaju da se ne zna točno podrijetlo nekog križanca, ime kultivara stoji samo uz ime roda, npr. Rosa ‘Sympathie’). Osim navedenih taksonomskih kategorija također koristimo pojam ‘svojta’, kojom označavamo bilo koju taksonomsku kategoriju. Npr. u Vrtu uzgajamo oko 5000 različitih svojti biljaka, u koje ubrajamo sve vrste, podvrste, varijetete, forme, križance i kultivare.

Ex situ očuvanje biljaka hrvatske flore kroz uzgoj

U Vrtu posebno dragocjenom smatramo zbirku samoniklih biljaka (autohtone biljke), a trenutno uzgajamo oko četvrtinu svojti hrvatske flore, koja broji 4536 svojti. Najvažnije su naše rijetke, ugrožene i zakonom zaštićene svojte, a posebice endemične biljke. Njih uzgajamo na različitim mjestima, ali najveći dio zbirke raste na biljno-geografskim vegetacijskim skupinama, ‘kamenjarama’: eumediteranskoj, mediteranskoj, submediteranskoj i krškoj.
Svojte naše flore uzgajamo iz sjemenki, reznica ili živih biljaka koje smo prikupili na terenskim putovanjima po Hrvatskoj. Za prikupljanje biljnog materijala potrebne su posebne dozvole koje ishodimo od Uprave za zaštitu prirode nadležnog Ministarstva. U dozvolama su precizno navedeni nazivi svojti koje smijemo ubirati i količine materijala. Uglavnom prikupljamo manji broj biljaka (po dvije ili tri jedinke) i manju količinu sjemenki koja je dostatna za uzgoj nekoliko primjeraka biljaka. Cilj je ne samo prikupiti što veći broj svojti kako bi ih mogli izložiti posjetiteljima, već i stvoriti male ex situ populacije u Vrtu koje će služiti kao matičnjaci – izvor za daljnje razmnožavanje te svojte. Na taj način možemo tu malu populaciju pomlađivati i uzgajati godinama pa i desetljećima, a višak uzgojenih biljaka čak i prodati. Najbolji primjer ove ex situ zaštite kroz licencirani uzgoj i prodaju je priča o našem najpoznatijem endemu, velebitskoj degeniji.

Posebno je važan uzgoj endemičnih vrsta poput velebitske degenije te ostalih zakonom strogo zaštićenih svojti, čiju vrijednost također prepoznaju i ostale razine zaštite, poput statusa u Crvenoj knjizi vaskularne flore Hrvatske i zaštite u sklopu Ekološke mreže (Natura 2000) RH. Tijekom monitoringa – promatranja stanja populacija u prirodi, sakupljene su sjemenke određenih vrsta za potrebe istraživanja ekologije klijanja, a uzgojene biljke zasađene su na pokusne površine u Vrtu. Za manju količinu primjeraka pribavljene su dozvole za prodaju. Trenutno u programu uzgajamo sljedeće svojte (s naznakom lokacije sadnje); mirisava žlijezdača (Adenophora liliifolia) – P32, sibirska jezičnjača (Ligularia sibirica) – P32, livadni procjepak (Scilla litardierei) – Sp, velebitska degenija (Degenia velebitica) – M2, K, nerazgranjena pilica (Serratula lycopifolia) – Sp i cjelolatična žutilovka (Genista holopetala).

Skip to content