Arboretum

Drvenaste biljke u arboretumu većinom potječu iz područja s umjerenom kontinentalnom klimom, a koje su se uglavnom dobro prilagodile zraku u središtu grada. Manji broj posađenih vrsta osjetljiv je na jako niske zimske temperature (npr. kamelije) pa ih zaštićujemo ogrtanjem suhim lišćem i posebnom folijom za zaštitu od mraza. No, u posljednjih dvadesetak godina zime su sve kratkotrajnije pa, unatoč pojedinim vrlo hladnim danima, u arboretumu bez posebne zaštite uzgajamo sve više biljaka iz toplijih podneblja, npr. sredozemne vrste, palme, kamelije i sl. Istovremeno, sve dulja i toplija ljeta bez ravnomjerne količine padalina ne odgovaraju većini listopadnih stabala, npr. bukvama, hrastovima, brijestovima i sl., zbog čega lošije rastu i brže stare. Čini se da biljke zaista potvrđuju promjenu klime i globalno zatopljenje!
Različite svojte grmova i stabala najbolje je upoznati u šetnji Vrtom, no spominjemo glavne skupine, rijetke i povijesne primjerke.
Lijevo od glavnog ulaza (P1) u Vrt smještena je evolucijski vrlo stara skupina – golosjemenjače. Njoj pripadaju prastare biljke poput ginka i araukarija te nešto mlađa skupina četinjača: različite vrste borova (Pinus), smreka (Picea), jela (Abies), tuja (Thuja), pačempresa (Chamaecyparis), borovica (Juniperus) i drugih svojti vazdazelenih drvenastih biljaka. Uz sjevernu obalu većeg jezerca pozornost u svako doba godine privlače velika stogodišnja stabla taksodija ili močvarnih čempresa (Taxodium distichum), koji potječu iz močvarnih područja na jugu SAD-a. Taksodiji pripadaju rijetkim listopadnim golosjemenjačama: njihove iglice svake jeseni postaju narančastocrvene i otpadaju sa stabla.
Uz zapadnu ogradu Vrta (P45) nalazi se još jedna zanimljiva četinjača, visoko stablo metasekvoje (Metasequoia glyptostroboides). Metasekvoja je otkrivena u šumama u Kini tek 1941. godine, a dotada su bili poznati i opisani njeni fosilni srodnici za koje se vjerovalo da su odavno izumrli. Takve prastare biljke koje se tijekom milijuna godina nisu odviše mijenjale nazivaju se ‘živim fosilima’.
Također živi fosil, ginko (P5, P6, P45) je jedina živuća vrsta prastare porodice ginkovki (Ginkgoaceae), koja potječe iz južne Kine. U prirodi već odavno izumrla vrsta, preživio je u kulturi, zahvaljujući ljudima koji ga stotinama godina uzgajaju kao sveto drvo uz budističke hramove te u nekoliko malih, izoliranih, visokoplaninskih populacija. Lepezasti listovi ginka u kasnu jesen poprimaju zlatnožutu boju zbog čega se često sadi u parkovima i drvoredima. No, sade se samo muška stabla kako bi se izbjegla oplodnja i stvaranje sjemenki ovijenih mesnatim ovojem koji zriobom žuti i ispušta odvratan miris!

U žive fosile ubrajamo i biljku čiji je pronalazak 1994. u skrivenom kanjonu australskog nacionalnog parka Wollemi, stotinjak kilometara udaljenog od Sydneya, jedno od najvećih i najuzbudljivijih botaničkih otkrića današnjice. Radi se o australskom striboru ili volemiji (Wollemia nobilis) iz porodice araukarijevki (Araucariaceae), koja se smatrala davno izumrlom vrstom poznatoj samo iz fosilnih nalaza. Primjerak te vrste zasađen je blizu jezerca na 20. godišnjicu otkrića i 125. rođendan Vrta, a zaštićen je ukrasnim kavezom koji privlači pogled, štiti biljku od oštećenja, a zimi, kad se omata posebnim folijama, od studeni.
Dio zbirke golosjemenjača zasađen je u zapadnom dijelu arboretuma na P45, P51 i P52, među kojima ističemo mamutovac (Sequoiadendron giganteum), apsolutni rekorder po pitanju starosti i veličine među svim živim bićima, te njemu srodnu obalnu sekvoju (Sequoia sempervirens), ponešto vitkije stablo koje može narasti i do 120 metara.

Nasuprot glavnom ulazu (P13-16, P38-40) zasađeni su najprimitivniji i najstariji predstavnici kritosjemenjača (pravih cvjetnjača), predstavnici porodice magnolijevki (Magnoliaceae). Najranije cvjeta zvjezdasta magnolija (Magnolia stellata) s uskim, ovješenim laticama, a nešto kasnije raskošno cvjetaju magnolije-križanci (Magnolia x soulangeana), npr. kultivari ‘Picture’, ‘Lennei’, ‘Alexandrina’ i ‘Rustica Rubra’, čiji su cvjetovi različitih veličina, oblika i boja. Azijske vrste magnolija te njihovi križanci i kultivari obično cvjetaju prije listanja, a američke vrste nakon listanja. Magnolijama pripadaju i sjevernoamerički tulipanovci (Liriodendron tulipifera) – visoka stabla koja dominiraju središnjim dijelom perivoja (P13, P39, P40). Zelenkasti cvjetovi izdaleka nisu uočljivi, iako su relativno krupni (latice su im duge oko 6 cm). Međutim, promatrani izbliza, na nižim granama, zanimljivi su jer nalikuju cvjetovima tulipana (ime!). Listovi tulipanovca također su neobična oblika, pri vrhu odrezani i lagano izrubljeni, najljepši u jesen, kada su jarke narančastožute boje.

U proljeće su također najzanimljiviji predstavnici porodice ružovki (Rosaceae), različita stabla i grmovi lijepih cvjetoca. Ukrasne trešnje (Prunus) i jabuke (Malus) rastu na sjevernoj strani Vrta, uz ogradu Mihanovićeve ulice. Ukrasna japanska trešnja (Prunus serrulata) poznato je i cijenjeno drvo prikladno za uzgoj u perivojima, drvoredima i vrtovima. Kultivar ‘Kanzan’ ima velike, ružičaste cvjetove promjera do 6 cm. Malo kasnije cvjetaju grmovi suručica (Spiraea), dunjica (Cotoneaster) i rušvica (Amelanchier).
Ruže (Rosa) uzgajamo na nekoliko osunčanih mjesta u Vrtu, a njihov uzgoj zahtjeva stalnu njegu: osim obilja svjetlosti, pogoduje im stalna količina vode i povremeno tretiranje fungicidima zbog sklonosti gljivičnim bolestima poput hrđe i pepelnice. Divlje grmolike ruže i neki kultivari rastu na P15, među kojima se bojom, veličinom i mirisom cvjetova ističe kultivar ‘Variegata di Bologna’ iz skupine starih burbonskih ruža. Na samom rubu polja raste žuta kineska ili Hughova ruža (Rosa hugonis) jednostavnih, velikih žutih cvjetova i kamčatska grmolika ruža brojnih, jednostavnih bijelih cvjetova (Rosa multiflora).
Na dugim gredicama uz cvjetni parter zasađeni su kultivari niskih grmolikih ruža, a kultivari hibridnih ruža čajevki s različitim bojama cvjetova nalaze se uz bazene fontane. Visoke penjačice rastu uz zidove zgrade uprave Vrta, npr. cijenjeni kultivar ‘Sympathie’ jarkocrvenih cvjetova opojna mirisa te kineska bestrna ruža (Rosa banksiae ‘Lutea’) sićušnih žutih cvjetova sakupljenih u male buketiće.

U središnjem dijelu Vrta (P27) raste davidija ili golubinje drvo (Davidia involucrata var. vilmoriniana) koja potječe iz šumskih područja Kine i jedina je vrsta toga roda. Listopadno stablo neobično i egzotično izgleda u vrijeme cvatnje u travnju. Neugledni, zeleni, okruglasti cvatovi davidije obavijeni su s 2 velika, bijela, viseća pricvjetna lista (brakteje), koji izdaleka nalikuju na bijele golubice. Otuda hrvatski naziv, a engleski je također prikladan – Handkerchief tree (drvo maramica) ! Stablu treba i 15 godina do prve cvatnje. Malo dalje (P17) nalazi se jedan od naših najstarijih i najznačajnijih primjeraka – stotinjak godina staro grmoliko stablo parocije ili željeznog drveta (Parrotia persica) koje uistinu neobično izgleda zbog brojnih zakorijenjenih grana oko matičnog stabla. Parocija je jedini predstavnik svoga roda, porijeklom iz vlažnih i toplih šuma sjevernog Irana, a u Europi se uzgaja od 1840. godine.

Pored parocije (P18) rastu najviša stabla u Vrtu – hibridne ili londonske platane (Platanus x acerifolia). Ta se stabla vrlo često sade u parkovima i alejama, a prepoznatljiva su po lijepo izljuskanoj kori koja se ponekad oljušti, ostavljajući posve bijelu, glatku površinu. Hibridna platana nastala je križanjem zapadne (sjevernoameričke) platane sa istočnom (orijentalnom) platanom, kakva raste na P16. Istočne platane mogu narasti do ogromnih dimenzija, a među najčuvenijim europskim primjercima su dvije platane u Trstenom kod Dubrovnika, zasađene u 16. stoljeću. Veći primjerak visok je četrdesetak metara te u prsnoj visini ima promjer debla 12 metara!
Na obližnjim poljima P34-40 nalaze se uglavnom azijski predstavnici porodica sapunjavki (Sapindaceae), rutovki (Rutaceae) i mahagonijevki (Meliaceae), od kojih je najvredniji primjerak toona ili kineskog mahagonija (Toona sinensis), visoko stablo s više debala, uočljive vlaknaste kore. Ova vrsta je najotpornija na hladnoću od svih ostalih mahagonijevki pa uspijeva i izvan tropa. U azijskim zemljama uzgaja se zbog drveta lijepe, crvenkaste boje kao zamjena za pravi mahagonij – stabla roda Swietenia iz tropskih krajeva Amerika, od kojih su mnoga danas zaštićena zakonom i ne smiju se eksploatirati iz divljine.

Prema jugu, na P8 i P35 rastu stabla porodica brezovki (Betulaceae) i bukovki (Fagaceae), npr. johe (Alnus), bukve (Fagus) i hrastovi (Quercus). Obična ili europska bukva (Fagus sylvatica) je najčešće stablo srednjeeuropskih šuma, a u Hrvatskoj su takve šume dobro očuvane i česte po našim gorama i planinama. Neke prastare bukove šume predstavljaju netaknute šumske komplekse i posebno vrijedne ekosustave pa se nazivaju prašumama. Bukva je vrlo kompetitivna vrsta te svojom gustom krošnjom stvara jaku zasjenu, a jakim i isprepletenim korijenjem ne dozvoljava rast drugim stablima. Stoga je stara bukova šuma tamna i bez mnoštva drugih vrsta biljaka, naročito grmova i stabala. Od europske bukve stvoreni su mnogi zanimljivi kultivari poput crvenolisne bukve (‘Atropunicea’), žalosne bukve (‘Pendula’) i resastolisne bukve (‘Laciniata’).
Lužnjak je stablo nizinskih krajeva i tala koja obiluju vodom, a raste li soliterno (usamljeno), razvija dugačke bočne grane i stvara zadivljujuće široku, kuglastu krošnju.

U smjeru zapada, na P34, P35 i P41, nalaze se javori (Acer); europske vrste poput mliječa (A. platanoides) i njegovih kultivara crno-crvenih listova (‘Crimson King’, P17) i šareno mrljastih listova (‘Leopoldii’), poljskog javora (A. campestre) i gorskog javora (A. pseudoplatanus). Uz njih su zasađene i neke azijske vrste, od kojih je najinteresantnije stabalce kineskog Davidovog javora (A. davidii) zeleno i bijelo isprugane, glatke kore. Uz sjenicu (P34, P41) rastu pripadnici drijenaka (Cornus), npr. europski drijenak (Cornus mas) skromnih, žućkastih cvatića i njemu srodne azijske i američke vrste velecvjetnih drijenaka, čije su cvatovi okruženi velikim pricvjetnim listovima koji nalikuju laticama, npr. japanski velecvjetni drijenak (Cornus kousa).

Na cvjetnom parteru lako su prepoznatljiva dva stabalca žalosnih japanskih sofora (Sophora japonica ‘Pendula’) vijugavih, gusto isprepletenih visećih grana. Stariji, veći primjerak zasađen je 1950-ih godina. Ovaj kultivar nastao je od divlje vrste sofore (Sophora japonica), koje su početkom 20. stoljeća sađene uz istočni rub partera. Danas su to više puta orezivana stabla koja polagano idu kraju svojeg životnog vijeka, iako u boljim ekološkim uvjetima u Kini i Japanu postoje primjerci stari čak 600 godina. Sofora je rijetko stablo koje cvate usred ljeta, zbog čega ju rado posjećuju pčele: smirujuće brujanje otkriva njihovu prisutnost u krošnjama.

Na poljima zapadno od cvjetnog partera (P46-49) osim stabala rastu i zanimljivi grmovi rodova hudika (Viburnum) i kozokrvina (Lonicera), rado uzgajanih biljaka zbog lijepih i često mirisnih cvjetova. U jesen se ističu ljubičasti plodići japanskog krasoploda ili ‘porculanske perlice’ (Callicarpa japonica), grma iz Japana i Kine. Još su zamjetljivija stabalca zvjezdastog kobnjaka ili klerodendruma (Clerodendrum trichotomum, P46) porijeklom iz Japana, u kojega su plodovi neobične plave boje, obavijeni crvenoružičastom čaškom.

Mnoga stabla u arboretumu stara su više od pedeset godina, a pojedina i više od stoljeća. Iako za velik broj vrsta to nije osobita dob, ona su ipak pravi ‘starci’ jer rastu na mjestu s neprirodnim i nepovoljnim uvjetima: donje slojeve tla čini čista glina koja zadržava vodu, zrak je onečišćen ispušnim plinovima automobila, a ljeti je čitav Vrt okružen užarenim gradskim asfaltom. Mnoge vrste stabala dolaze iz potpuno različitih podneblja, a mi smo ih dugotrajnim, pažljivim uzgojem uspjeli aklimatizirati (priviknuti) na naše klimatske uvjete. Iako vrste iz hladnijih krajeva (npr. planinske) te one iz toplijih (npr. sredozemne) uspješno rastu u arboretumu, njihov je životni vijek puno kraći jer se ‘bore’ s njima neugodnom klimom i stoga brže fiziološki stare.
Stabla se danas redovito pregledavaju i po potrebi liječe ili orezuju, a ponekad i ruše. Koristimo moderne dijagnostičke metode koje uključuju praćenje vizualnih simptoma bolesti, provjeru uznapredovanja truleži rezistografijom, a po potrebi i ultrazvukom i tzv. povlačnim testom. Podaci dobiveni izmjerama koriste se za posebne statističke proračune statičke sigurnosti stabla, a na temelju tih izračuna donosi se odluka o jačini orezivanja. Arborističke radove izvode ovlašteni i obučeni penjači arboristi bez oštećivanja debala, a time se također izbjegava prisutnost velikih strojeva i dizalica u Vrtu. Sva naša stabla osobito su nam draga pa bolesna nastojimo liječiti koliko god je to moguće –  čak i stabla koja treba drastično orezati ostavljamo na životu kao tzv. habitat stabla, u kojima se gnijezde ptice pjevice i šišmiši. Visoki i vrijedni primjerci razgranatih krošnji osiguravaju se sidrenjem, tj. osiguravanjem debalaca specijalnom užadi koja sprečava lomove u slučaju orkanskog vjetra. Većina primjeraka redovito se provjerava i uljepšava uklanjanjem suhih grana. Stoga vas molimo za razumijevanje zbog povremenih radova, buke strojeva i zatvaranja pojedinih staza.