Staklenici

 

Staklenici

Dvije godine nakon osnutka Vrta (1891.) započela je izgradnja izložbenog i uzgojnog staklenika. Kroz brojne opise Vrta i staklenika, koje je izradio prof. Heinz, zaključujemo da je on autor projekta staklenika, kojega je po njegovim uputama izradilo Građevno poduzetništvo Šafranek i Wiesner (ista firma potpisuje izvorne nacrte vrtlarske kuće). Nacrti za „staklenjak“ ovjereni su u Gradskom poglavarstvu 1891.

Staklenik je projektirani prema tada suvremenim europskim načelima. Širine do 5.5 m i visine 4.2-8 m, pripada manjim staklenicima, ali je posve primjeren Zagrebu koji tada ima oko 30.000 stanovnika. Krovne staklene plohe su u standardnim nagibima, prema jugu strmije pod kutom 35°, a ostale u nagibu 30°. Uobičajena je i postava visokog sjevernog zida staklenika kao zaštite od vjetrova, ovdje u obliku ciglene kuće. Staklenik je pregrađen na pet odvojenih prostora s različitim temperaturama, što se vidi iz nazivlja: ”mlačna kuća, zdena kuća za kulturu, kuća za palme, topla kuća i topla kuća za kulturu”. Sa sjeverne strane u prizemnoj zidanici od opeke s podrumom nalaze se pomoćne prostorije za vrtlare, radionice, kotlovnica te spremišta koksa, kasnije ugljena. Izgradnja je završena u lipnju 1892., a staklenik opremljen biljem i uređen te otvoren posjetiteljima.

 

Naziv staklenik, koji označava specifičnu građevinu za uzgoj i izlaganje bilja, u hrvatskom je jeziku novijeg postanka; javlja se i koristi od početka 20. stoljeća.
Do tada su prevladavali izrazi poput – toplik, bilinjak, staklenjak, staklarnik i dr.

O stakleniku, zbirci i općenito Vrtu redovito se izvještava krajem 19. i početkom 20. stoljeća u tisku – popraćene su sva nova ulaganja, nove zanimljive biljke, a kasnije potrebe za popravcima. Početkom 20. stoljeća zbirka je bila već toliko velika, da staklenik više nije stalno otvoren javnosti. Od 1930-ih, zbog nedovoljnog financiranja i nemogućnosti popravaka, na stakleniku se javljaju mnogi problemi, zbog kojih je stalno zatvoren i služi samo za uzgoj zbirki. Tek nakon Drugog svjetskog rata obavljene su osnovne preinake i popravci kako bi se zbirke i dalje mogle uzgajati, a dograđeni su i novi staklenici za uzgoj tropskih biljaka te za prezimljavanje zbirki (lončanica) koje se ljeti iznose u perivoj.
Godine 2012. izrađene su prve studije restauracije izložbenog staklenika, a nešto kasnije i glavni projekt. Unatoč potpunoj dokumentaciji i pohvaljenom projektu obnove, do sada nije uspjelo nekoliko prijava za financiranje iz europskih fondova, uglavnom zbog administrativnih problema na koje nismo mogli utjecati. No, prva faza obnove ipak je započeta zahvaljujući donaciji Grada Zagreba; 2015. uređen je dio podruma, a 2016. – 2018. uređena je sjeverna kuća od opeke. Slijedi najveći dio posla – izrada nove konstrukcije, ostakljivanje i uređenje interijera, a na koncu bi staklenik trebao zablistati u novom ruhu, izgledom nalik na izvornu građevinu iz 1892. 

Različite biljke traže različite režime temperature i vlažnosti zraka pa danas naše staklenike dijelimo, prema uvjetima koji u njima vladaju, na sljedeće: topli staklenici (zimska temperatura najmanje +20 °C, visoka vlažnost zraka) služe za uzgoj tropskog i suptropskog bilja; temperirani staklenici (zimi je u njima oko +10 °C), uključujući izložbeni paviljon zimi,  koristimo za prezimljavanje palmi i drvenastih biljaka sredozemnih klima; hladni staklenici (zimske temperature oko +5 °C) služe uzgoju mesnatica (sukulente) i drugih biljaka osjetljivih na mraz; pomoćni staklenici uključuju karantenski staklenik, staklenik za sjetvu i vegetativno razmnožavanje biljaka te dva staklenika za uzgoj pokusnog bilja.

Topli staklenici

U toplim staklenicima uzgajamo tropske i suptropske vazdazelene trajnice koje zahtijevaju stalnu temperaturu višu od +20 °C i visoku zračnu vlagu (oko 90%). Zbirka je za vrijeme obnove izložbenog staklenika razmještena po uzgojnim staklenicima, a broji niz svojta, od poznatijih koje se obično nazivaju ‘sobnim biljkama’ (na pr. ehmeje, sansevijerije, fikusi itd.) do rijetkih i vrijednih primjeraka papratnjača, orhideja, kozlaca itd.

Papratnjače
U zbirci od 40-ak tropskih i suptropskih papratnjača pojedine su starije i od 50 godina. Ta se primitivna skupina biljaka tijekom dugih milijuna godina udomaćila na svim kontinentima, a najviše ih je vezano upravo uz tropsko i suptropsko područje. Među najzanimljivijima su brončana davalija (Davallia solida ‘Superba’), epifitska paprat koja potječe iz Malezije, japanska paprat (Cyrtomium falcatum), popularna uresnica toplijih područja svijeta, te nekoliko kultivara popularne „kućne“ paprati (Nephrolepis exaltata). U papratnjače ubrajamo i primitivniju skupinu crvotočina (por. Selaginellaceae), prastare biljke koje su uz preslice i pra-paprati vladale Zemljom prije 500 milijuna godina. Mnoge se uzgajaju kao kućne biljke, ali im je potrebna velika vlažnost zraka. Svakako treba istaknuti i jednu našu vrstu koja se udomaćila u pukotinama zidova nekoliko staklenika: gospin vlasak (Adiantum capillus-veneris) nježna je i vrlo lijepa paprat. U prirodi raste na sjenovitim i vlažnim mjestima Sredozemlja te uz topla vrela. Danas je izuzetno rijetka vrsta u prirodi. Obzirom da su zidovi većine staklenika obrasli tom rijetkom i vrlo lijepom paprati naše flore, odabrali smo stilizirani isperak lista za logotip Vrta.

Kukcojedne biljke
Kukcojedne biljke (biljke ‘mesožderke’) rastu na vrlo siromašnim tlima (najčešće na tresetištima ili kao epifiti na drveću u tropskim područjima) i tijekom evolucije preživjele su zahvaljujući neobičnim prilagodbama lista. Dijelovi lista ili pojedini čitavi listovi preobraženi su stupice i lovke različitih oblika, koji služe ‘hvatanju’ plijena.
Kukcojedne biljke na prvi pogled izgledaju posve obično: imaju listove, cvjetove, korijenje, sjemenke. Zelene su boje jer imaju klorofil i fotosintetiziraju, a samo kao dodatan izvor prehrane služe im ulovljeni kukci. Nedostatak hranjivih tvari u tlu, naročito dušika i fosfora, nadoknađuju novim izvorom – bjelančevinama životinjskoga podrijetla. Mesožderke, naravno, nemaju nikakvo probavilo, ali su to jedine biljke koje izlučuju proteolitičke enzime kojima probavljaju plijen, razgrađujući bjelančevine, koje zatim upiju i koriste kao dodatnu hranu. Neprobavljeni se ostatci kukaca osuše, najčešće zajedno s lovkom kojom su bili ulovljeni.
Kukcojedne biljke rodova muholovki (Dionaea), vrčonoša (Nepenthes), cjevolovki (Sarraceania), tustica (Pinguicula), rosika (Drosera) i mješinki (Utriculari) uzgajamo u toplim staklenicima, a izložene su uz jezerca, u bazenima na sistematskom polju, u vitrinama južno od partera te u Viktorijinoj kući.

Tropske i suptropske biljke
Bromelije (por. Bromeliaceae), velika skupina tropskih jednosupnica s više od 3100 opisanih vrsta, u našoj su zbirci predstavljene s 30-ak svojti iz 15 rodova. Vrste rodova Aechmea i Billbergia, s velikim cvatovima žarko obojenih pricvjetnih listova (brakteje), nastanjuju krošnje visokih stabala tropskih šuma. I svojte drugih epifitskih rodova ove porodice, kao što su Guzmania lingulata, Vriesea splendens te Neoregelia spectabilis, poznate su kao sobne uresnice, koje se mogu kupiti u cvjećarnicama.
Dio zbirke čine begonije (por. Begoniaceae), kozlaci (por. Araceae) i mlječike (por. Euphorbiaceae), među kojima se osobito ističu krotoni (rod Codiaeum), zastupljeni u tropskim dijelovima svijeta s više od 1300 vrsta. Zmajevci (rod Dracena) česti su i veoma zahvalni u sobnom uzgoju, a najpoznatiji je svakako zmajevac s Kanarskih otoka (Dracena draco). Srodne su zmajevcima kordiline (Cordyline), također većinom suptropske biljke, s nekoliko iznimaka koje podnose niske temperature. Tako na pr. novozelandska kordilina (Cordyline australis) podnosi i snijeg pa u našim krajevima može rasti na otvorenome, poput srodnih sjevernoameričkih juka (rod Yucca). Cijenjena uresnica –  rajska ptica (Strelitzia reginae) ponegdje se i u našem primorju može vidjeti na otvorenome. Naziv je dobila u slavu engleske kraljice Charlotte (djevojačkim prezimenom vojvotkinje od Mecklenburg-Strelitza), suvladarice kralja Georgea III.
Velika porodica đumbirovki (Zingiberaceae) predstavljena je u našim zbirkama s dvadesetak vrsta. Poznate su to začinske biljke, na pr. đumbir (Zingiber officinalis), kurkuma (Curcuma) i kardamom (Elettaria cardamomum), ali i cijenjene uresnice, poput ‘grimiznog đumbirovca’ (Hedychium coccineum).

Tri biljke koje su izvor najvažnijih napitaka na svijetu također uzgajamo u toplim staklenicima: kavovac, čajevac i kakaovac; Planinska kava ili „arabika“ (Coffea arabica) najpoznatija je vrsta roda Coffea, koji obuhvaća oko 90 svojta. „Arabika“ potječe iz Etiopije i Jemena, a latinski naziv roda dolazi od latiniziranog imena etiopske pokrajine Kaffe. To, u davnini veliko i bogato, kraljevstvo uzgajalo je kavu prije više od 1000 godina, otkuda je preko Turske dospjela i do Europe. Pravi čaj (zeleni, crni i mnoge druge vrste) dobiva se iz listova i cvjetova kineske kamelije ili pravog čajevca (Camellia sinensis). Izvorni napitak bio je zeleni čaj iz suhih listova čajevca, a javlja se u Kini prije više od 4800 godina! I danas je to najkonzumiraniji napitak na svijetu. Kakaovac (Theobroma cacao), omanje stabalce tropskih krajeva, izvor sirovinama iz koje se spravlja kakao i čokolada, ‘prehladiti’ se može na temperaturi manjoj od 18°C! Sićušni cvjetovi razvijaju se na deblu, a iz njih se kod starijih biljaka razvijaju narančasti plodovi koji nalikuju malenim izduljenim dinjama.
Ističemo i neke posebne, rijetke primjerke, koji zbog vrijednosti i potrebe za stalnim temperaturnim uvjetima nikada ne napuštaju staklenike; divovski kozlac (Amorphophallus titanum) iz porodice kozlačevki (Araceae) s otoka Sumatre, poznat je kao biljka s najvećem cjelovitim cvatom u biljnome carstvu, koji se u kultivaciji javlja tek u izvrsnim uvjetima i nakon najmanje deset godina starosti biljke.
Vrlo visoka temperatura i vlažnost zraka potrebni su za dobar rast tropskih orhideja poput vrsta Cattleya crispa, Vanda tricolor, Stanhopea hernandezii i vanilije (Vanilla planifolia), čiji se plod (‘mahuna’) upotrebljava kao cijenjeni i skupi začin.

Viktorijina kuća
Mali kupolasti staklenik na zapadnoj strani cvjetnog partera, uz fontanu s bazenima, popularno smo nazvali ‘Viktorijina kuća’ jer je najvažnija biljka koja se u njemu uzgaja jedna od tri svojte divovskog lopoča, ovisno o dostupnosti sjemenki; amazonski divovski lopoč ili viktorija (Victoria amazonica), divovski Santa Cruzov lopoč (Victoria cruziana) te njihov križanac, hibridni divovski lopoč (Victoria ‘Longwood Hybrid’). Sve tri svojte imaju spektakularno ogromne listove i cvjetove koji se rascvjetavaju kroz 24 sata na vrlo određen način. Ovaj staklenik (koji je svojedobno trebao biti kupola astronomska promatračnice Instituta ‘Ruđer Bošković’) jedini je staklenik trenutno dostupan posjetiteljima, a ljeti, kad lopoči cvjetaju, povremeno organiziramo kasno-noćno razgledavanje rascvjetavanja.

Temperirani i hladni staklenici

U temperiranim i hladnim staklenicima (uključujući plastenik i izložbeni paviljon), u kojima je temperatura zimi između +5 °C i +10 °C, prezimljavaju palme, suptropske, tropske, sredozemne i ostale drvenaste vrste te zbirka mesnatica (sukulente).

Palme i fikusi
Palme (por. Arecaceae) su lako prepoznatljive po visokom, nerazgranjenom, uspravnom ‘deblu’ i velikim dlanastim ili perastim listovima na vrhu. Brojne vrste palma ekonomski su važne biljke (npr. imaju jestive plodove – kokos ili datulja; od nekih se proizvodi palmino ulje, vlakna i građa za nastambe, namještaj itd.) i zbog toga se od davnina uzgajaju. Palme su velika i raznolika porodica biljaka kojoj pripada više od 2700 vrsta raspoređenih u dvjestotinjak rodova. Rasprostranjene su na svim kontinentima, u tropskim i suptropskim područjima, ali vrlo često pojedina vrsta na relativno malom, izoliranom prostoru. Najviše vrsta raste u porječju Amazone i na indonezijsko-malajskim otocima. U Europi samoniklo rastu samo dvije vrste palma: jedna vrsta datulje (Phoenix theophrasti) na Kreti i niska žumara (Chamaerops humilis) u zapadnom Sredozemlju. Palme prezimljuju u staklenicima, ali tijekom ljetnih mjeseci razmještene su u perivoju pokraj cvjetnog partera zajedno s fikusima i zmajevcima te kod izložbenog paviljona. Zbirku čine predstavnici desetak rodova (CaryotaChamaeropsHoweaLataniaLicualaLivistonaPhoenixRhapisSabalTrachycarpus i Washingtonia).

Na Zemlji danas raste oko 750 vrsta roda Ficus: uzgojne i egzotične vrste toga roda običavamo nazivati gumijevcima ili fikusima, dok samonikle i uzgojne svojte zovemo smokvama, prema njihovom jestivom plodu. Plodovi većine ostalih vrsta gumijevaca također su jestivi, ako već ne za ljude, tad svakako za čitav niz divljih životinja, od kukaca do ptica i sisavaca. Svi se gumijevci ističu jedinstvenom građom cvatova te iznimno neobičnim načinom oprašivanja osicama iz porodice Agaonidae. Gumijevci se u kontinentalnim krajevima uglavnom uzgajaju kao sobne uresnice. „Zvijezde“ naših dnevnih prostorija su sobni fikus ili indijski gumijevac (F. elastica) te nezaobilazni fikus „benjamin“ (F. benjamina), sa svojim mnogobrojnim kultivarima, a poznat je i neobični, sitnolisni puzavi fikus (F. pumila). Na otvorenom ljeti možete vidjeti i neke manje poznate, ali vrlo lijepe gumijevce, kao što su uskolisni gumijevac (F. binnendijkii ‘Alii‘) i lirastolisni gumijevac (F. lyrata).

Biljke mesnatice ili sukulente
Biljke mesnatice ili sukulente imaju sposobnost pohranjivanja zaliha vode u zadebljalim listovima i dijelovima stabljike – na taj način uspješno preživljavaju duga sušna razdoblja u pustinjama ili polupustinjama u kojima žive. Njima pripadaju kaktusi (porodica Cactaceae), aloji (por. Aloaceae), agave (por. Agavaceae), mlječike (por. Euphorbiaceae) i druge porodice. U Botaničkom vrtu mesnatice oduvijek čine značajan dio zbirke pa je zanimljiv izbor predstavnika rodova Agave i Echeveria predstavljen građanstvu već za Gospodarske izložbe 1891. godine. U našim krajevima mesnatice provode zimu u hladnome stakleniku jer većinom ne podnose mraz i niske temperature. Od svibnja do rujna ljetuju na vanjskim prostorima uz sjevernu ogradu Vrta te na dijelu cvjetnoga partera.

Kaktus starac (Espostoa lanata) stupast je i svijetlim dlakama obrastao kaktus, koji može narasti i do 4 m, a potječe s peruanskih i ekvadorskih visoravni. Peruanski kaktus (Cereus peruvianus) također je stupasta oblika i može narasti do 9 m. Od svih kaktusa jedino rod Pereskia ima potpuno razvijene listove koji trajno opstaju, dok kod svih drugih kaktusa listovi vrlo brzo otpadaju, uopće ne postoje ili su preoblikovani u manje ili veće bodlje.
Iako slične, mesnatice aloje i agave nisu bliski rođaci: aloje potječu iz Afrike, a agave iz Amerike. Oko 400 vrsta afričkoga roda aloja pripada porodici ljiljanovki (Liliaceae), dok 300 vrsta američkoga roda agava pripada porodici Agavaceae. Agave se razlikuju od aloja, između ostalog, i po tome što su im listovi po rubu i vrhu bodljikavi. Odrasle aloje cvatu redovito svake godine, a mogu biti i drvenaste. Agave su uvijek samo zeljaste, obično cvjetaju jedanput u životu, a zatim rozeta listova ugiba.
Mnoge vrste aloja imaju ljekovita svojstva pa se upotrebljavaju u medicini i kozmetici. Sok prave aloje (Aloe vera) od davnina se koristio za balzamiranje. Obična ili američka agava (Agave americana) donesena je 1560. u Italiju, otkuda se proširila po cijelome Sredozemlju. Od žila listova izrađuju se posebne čipke, a listovi su glavna sirovina za destilaciju poznatog alkoholnog pića – tekile.
Tanjurasti eonij (Aeonium canariense), ponešto nalik na čuvarkuću, endem je Kanarskih otoka (Tenerifa). Na prirodnim je staništima trajnica, dok u stakleničkim uvjetima obično živi tek nekoliko godina.
Sukulentne mlječike (Euphorbia, porodica Euphorbiaceae) često su nalik kaktusima pa lako dolazi do zabune. Kristov trn (Euphorbia milii) trnovita je mlječika, jedna od mnogih vrsta diljem svijeta koje se povezuje s Isusovom trnovitom krunom. Tirukali-mlječika (Euphorbia tirucalii) drvolika je biljka iznimno otrovna mliječna soka.
U zbirci mesnatica nalaze se i neki rijetki i zanimljivi rodovi poput stapelija (Stapelia). Cvjetovi stapelija vrlo su neobični i lijepi, ali ispuštaju neugodan miris trulog mesa kako bi privukli oprašivače, muhe, zbog čega se u narodu nazivaju ‘strvosmradima’.

Drvenaste biljke
Drvenaste biljke koje ne podnose niske temperature – vrste iz suptropskih, tropskih, umjerenih  i sredozemnih klimatskih područja, prezimljuju od studenog do travnja u hladnim staklenicima. Tijekom ljetnih mjeseci možete ih razgledati u arboretumu (uz sjevernu ogradu u zapadnom dijelu Vrta, uz mediteransku kamenjaru, pored izložbenog paviljona, na sistematskom polju te na polju br. 24).
Zbirka obuhvaća različite porodice i rodove iz svih krajeva svijeta. Neke vrste prezimljavaju u dubokim pokrivenim klijalištima, npr. kamelije (Camelia) i lagerstremije (Lagerstroemia), ali su pokusno posađene i vani te uspješno prezime uz zamatanje.
Mnoge biljke cvatu zimi ili u rano proljeće, poput planike (Arbutus unedo) i drvolike mlječike (Euphorbia dendroides) koja se kod nas može naći u južnoj Dalmaciji. Tijekom veljače i ožujka u cvatu su citrusi, npr. naranča (Citrus aurantium) i neke vrste iz istočne Azije poput grmolike vrste Loropetalum chinense.
Ljeti su u cvatu različite vrste ljepljivaca ili pitospora (npr. Pitosporum tobira), mračnjaci (Abutilon sp.), bauhinije (Bauhinia sp.), kalistemoni (Callistemon sp.) i bugenvilije (Bougainvillea sp.).
Nekim vrstama, npr. australskom plamenom drvetu (Brachychiton acerifolius), potrebno je i do 15 godina do prve cvatnje.
U zbirci se nalaze i prastare skupine golosjemenjača, kakvi su podokarpi ili tisulje (por. Podocarpaceae) te araukarije (por. Araucariaceae). Podokarpi pripadaju skupini golosjemenjača južne hemisfere, koje su u davnini činile drevne šume prakontinenta Gondvane, uključujući danas ledom okovanu Antarktiku. Iako u našoj zbirci rastu tek kao lončanice, u pravilu su to stabla koja dosegnu dvadesetak metara visine, poput oleandrolisnog podokarpa (Podocarpus neriifolius). Još starija skupina su araukarijevke, od kojih smo već spomenuli najveće botaničko otkriće današnjice – australski stribor ili volemiju (Wollemia nobilis). Osim stribora, vani se uzgaja i čilska araukarija (Araucaria araucana), dok većina vrsta ne podnosi mraz i niske temperature, poput visoke ili norfolške araukarije (Araucaria heterophylla), koja se često uzgaja kao kućna (sobna) biljka, pod iskrivljenim nazivom ‘sobna jela’.

Skip to content