Kamenjare

Najvažnije kamenjare, tj. biljno-geografske vegetacijske skupine već smo spomenuli, jer se na njima uzgaja vrlo vrijedna zbirka samoniklih biljaka, odnosno predstavnici hrvatske flore. To su krška, eumediteranska, mediteranska i submediteranska kamenjara. Uz njih, u Vrtu se nalazi i najstarija kamenjara – Alpinum, smještena odmah kod glavnog ulaza, malena alpska kamenjera te najmanja – zapadnoeuropska ‘kamenjarica’, na kojima uzgajamo različite biljke, uglavnom alohtone vrste.

Alpinum

Alpinum (Alpinarium) je najstarija kamenjara u Botaničkome vrtu, ucrtana na izvornome nacrtu iz 1889. godine. Već je 1892. Josip Ettinger opisujući Botanički vrt zabilježio je: „… za ugađanje alpinskim biljkama naveženo je veliko pećinsko kamenje u vrt te su i klisure umjetno podignute“. Profesor Dragutin Hirc (1919.) za ovu kamenjaru kaže: „Remek-djelo Heinzovo bijaše u vrtu ‘Alpinum’, uređen po uzoru botaničkoga vrta u Innsbrucku, na kojem je gojio ne samo strano, već i domaće alpsko bilje, što raste u nas po planinama.“

Kamenjara nije nazvana alpinum po planinskome masivu Alpa, već je to bio, a i danas je, u hortikulturi uobičajen naziv za umjetno načinjena brdašca namijenjena uzgoju planinskih biljaka. U današnje vrijeme kamenjare s planinskim biljkama možemo naći gotovo u svim većim vrtovima. Međutim, prvi alpinumi počeli su se graditi u botaničkim vrtovima tek u 19. i početkom 20. stoljeća, kad i naš. Tu uzgajamo trajnice i grmove iz čitavoga svijeta, uz nekoliko predstavnika hrvatske flore, poput bora krivulja (Pinus mugho). Već u siječnju i veljači žutim cvjetovima cvate rani jasmin (Jasminum nudiflorum), kojemu je domovina sjeverna Kina. Na zapadnoj strani na sjenovitome mjestu odlično uspijeva kavkaska trajnica snježna kapa (Thlaspi macrophyllum), koja u proljeće cvate bijelim cvjetovima. Na sjevernoj strani alpinuma nekada je postojao mali vodopad koji se preko kamene klisure slijevao u jezerce. Danas tu još postoji samo vlažno udubljenje u kojemu pozornost privlači japanski jaglac (Primula japonica ‘Miller’s Crimson’). Vlažan zrak pogoduje i rastu vriježaste kamenike (Saxifraga stolonifera), porijeklom iz Kine i Japana. Kirengeshoma palmata visoka je i dugovječna trajnica žutih, visećih, zvonolikih cvjetova. Potječe iz Japana, a na alpinumu raste od 1969. U blizini se nalazi i jastučasta trajnica, endemična vrsta bugarske gušarke (Arabis ferdinandi-coburgii). Nažalost, zbog stalne izloženosti suhomu i prometom podosta zagađenomu zraku u središtu grada brojne osjetljive planinske vrste na alpinumu slabo uspijevaju i kratko vrijeme prežive. Na njihova mjesta onda sadimo nove vrste, tražeći one prilagodljivije, koje mogu godinama ukrašavati ovu najstariju vrtnu kamenjaru.

Alpska biljno-geografska vegetacijska skupina

Alpska biljno-geografska vegetacijska skupina (alpska kamenjara) dovršena je 1949. i zasađena uglavnom zeljastim trajnicama, izvorno skupljenima u Alpama. S obzirom na to da je sve do 1991. Hrvatska bila dijelom bivše Jugoslavije, sukladno su bile zamišljene i biljno-geografske skupine. Kako je Slovenija pretežito planinska zemlja, na toj su kamenjari većinom posađene tamošnje biljke ili one uzgojene iz sjemenki podrijetlom s prirodnih lokaliteta u Sloveniji.

Alpske vrste tijekom zimskih mjeseci zahtijevaju dugotrajan snježni pokrivač, koji je u Zagrebu sve rjeđi, a ne podnose ni visoke ljetne temperature, koje su pak sve češće, stoga je uzgoj biljaka planinskih rudina ograničen. Dio vrsta iz nižih područja Alpa ipak se ovdje dobro udomaćio. Nedostatak prostora uvjetuje rast tek pokojega grma ili omanjega stabla, poput pionirskih vrsta trušljike ili krkavine (Frangula alnus) ili velelisne vrbe (Salix appendiculata). Na sjeverozapadnome dijelu kamenjare nalazi se Hostova kamenika (Saxifraga hostii), listova u prizemnoj rozeti, koji su na rubu inkrustirani kalcijevim karbonatom. Obična šumarica (Anemone nemorosa) poznata je proljetnica, koja nakon cvatnje i dozrijevanja plodova gubi nadzemne dijelove te ostatak godine provodi u obliku podanka. Kaljužnica (Caltha palustris subsp. laeta), iako biljka vlažnih staništa, dobro se prilagodila životu na kamenjari. Na ovoj kamenjari povremeno uzgajamo i runolist (Leontopodium alpinum), poznatu alpsku biljku i simbol planinara, koji je u gradskim uvjetima kratkoživući.

Zapadnoeuropska biljno-geografska vegetacijska skupina

Zapadnoeuropska biljno-geografska vegetacijska skupina izgrađena je 1983. godine, a namijenjena je biljkama s prirodnih staništa Francuske i Španjolske okrenutih Atlantskom oceanu, otkud ih je donijela tadašnja upraviteljica vrta dr. sc. Sala Ungar. Biljke na toj kamenjari potrebno je zimi zaštititi, slično kao i biljke na mediteranskim kamenjarama, jer potječu iz krajeva u kojima je klima blaža od oštre zagrebačke kontinentalne klime. Kako su biljke izvorno donesene s prirodnih lokaliteta s vremenom prestarjele i nestale, u novije vrijeme na ovu kamenjaru nastojimo saditi endemične vrste Pirenejskoga poluotoka (Španjolske, Portugala) nabavljene razmjenom sjemenki putem publikacija Index Seminum. Flora Iberskoga ili Pirenejskoga poluotoka (Španjolske i Portugala) sadrži iznimno velik broj endemičnih vrsta: primjerice, samo u okolici Valencije (Španjolska) raste čak 60 endema, dok čitava španjolska flora broji i do 1200 endemičnih vrsta biljaka! Razlog tomu leži u činjenici što oledbe nisu obuhvatile ovo područje (prepreka su bili visoki Pireneji) pa je tu preživjelo mnogo biljnih vrsta umjerenoga područja.

Najzanimljivija je vrsta na ovoj maloj kamenjari endemična i reliktna pirenejska „ljubičica“ ili ramonda (Ramonda myconi), vazdazelena trajnica lijepih svjetloljubičastih cvjetova. Pripada porodici Gesneriaceae, kao i popularne uresnice poput afričke „ljubičice“ (rod Saintpaulia) te gloksinija (rodovi Gloxinia i Sinningia).

arrow_upward