Jednoljetnice i trajnice

 

Jednoljetnice i trajnice

Biljke kojima ne odrvenjuju stabljike, tj. koje nemaju tzv. sekundarni rast u širinu (debljinu) nazivamo zeljastim biljkama. Prema duljini životnog vijeka dijelimo ih na jednoljetnice, višegodišnje biljke i trajnice. Jednoljetnice su biljke koje svoj čitav životni ciklus, od klijanja do stvaranja ploda i ugibanja, završe u godini dana. Višegodišnje biljke žive nekoliko godina, a životni vijek trajnica nije ograničen te one mogu živjeti i nekoliko desetljeća. U Vrtu uzgajamo različite zeljaste biljke; uresne svojte koje se sade zbog privlačnog izgleda i boje cvjetova, plodova i listova, aromatične, ljekovite (ali i otrovne) i začinske biljke, botanički zanimljive biljke važne za nastavu, močvarne biljke, zaštićene i rijetke biljke, povrtne kulture itd. Većinu tih biljaka uzgajamo na mjestima koja su izložena suncu, jer im potrebno obilje svjetla kako bi cvjetale, s iznimkom manjeg broja sjenoljubnih biljaka (skiofita), poput paprati i hosti.

Papratarij

U sjeni polukružnog polja 32, južno od cvjetnog partera, uzgajamo papratnjače (Pterydophyta) – veliku i staru skupinu primitivnih biljaka stablašica, koje se najčešće dijele u četiri razreda: prapaprati, crvotočine, preslice i prave paprati. Prave su paprati još uvijek donekle slične primitivnijim mahovinama, ali ih s naprednijim biljkama veže postojanje provodnoga (vaskularnoga) sustava. Za razliku od mahovina paprati su biljke s pravim korijenom, stablom, listom i provodnim žilama. No, poput mahovina, i one – najčešće na naličju listova – nose sporangije u kojima nastaju nespolne rasplodne stanice – spore. Danas na Zemlji živi oko 10.000 vrsta pravih paprati, raspoređenih u 250 rodova. Na ovoj gredici možete vidjeti trajno posađene neke od najčešćih vrsta pravih paprati hrvatske flore. Šumska ili „muška“ paprat (Dryopteris filix-mas) jedna je od najčešćih paprati naših listopadnih šuma, dok je papratica ili „ženska“ paprat (Athyrium filix-femina) vrsta tamnih i vlažnih šuma. Obična (Polypodium vulgare) i južnjačka oslad (P. cambricum) dvije su česte vrste paprati: prva (vazdazelena) u kontinentalnim, a druga (zimzelena) u primorskim područjima. Jelenjak (Asplenium (Phyllitisscolopendrium) neobična je paprat cjelovitih listova nalik dugačkim „jezicima“. Rijetka vrsta naše flore smeđa stela (Matteucia struthiopteris) ima dvije vrste listova: u rano proljeće nosi smeđe izdanke na kojima nastaju spore, a kasnije se pojavljuju zeleni listovi koji su posve sterilni. Uz domaće vrste na otvorenome, u staklenicima uzgajamo i više vrsta (sup)tropskih paprati.

Hostarij

U našem malenom hostariju, u sjeni podno bukvi na P7, uzgajamo 15-ak svojti hosti. Kao relativna novost u hortikulturi zapadnoga svijeta, hoste ili funkije (rod Hosta, porodica Asparagaceae ili Liliaceae) u širem su uzgoju tek od 1920-ih. Divlje vrste hosta (ukupno ih je oko 40) spororastuće su i veoma dugovječne biljke, podrijetlom uglavnom s istoka Japana, koje ne vole često uznemirivanje (presađivanje, rasađivanje) ni drastične promjene uvjeta okoliša. Upravo stoga, za one nestrpljive koji rezultate žele odmah, uzgojeno je i više brzorastućih svojta kojima pogoduju gotovo sve vrste tla, kao i mnoštvo ukrasnih sorta prošaranih, sjajnih ili dvobojnih listova te cvjetova raznih nijansi ružičaste ili ljubičaste boje. Posebno su lijepe patuljaste ili mini hoste uvijenih listova i krupnih cvjetova (H. ‘Univittata Undulata’) te one divovska rasta i voštanih listova (H. ‘Fortunei Gigantea’).

Cvjetni parter

Središnji dio Botaničkoga vrta čini cvjetni parter – otvoreni prostor izvorno zamišljen u tzv. francuskome stilu. Parter (franc. parterre) vrt je na ravnoj podlozi sastavljen od pravilnih, strogo simetričnih gredica razdvojenih i povezanih jednako simetričnim, pošljunčanim stazama. Gredice mogu ili ne moraju sadržavati cvijeće, a omeđene su kamenim rubom ili pravilno rezanim niskim živicama. Ocem parternoga vrta smatra se Claude Mollet, glavni nadvrtlar trojice francuskih kraljeva s prijelaza 16. u 17. stoljeće. Francuski stil u vrtnoj arhitekturi dosegao je vrhunac tijekom 17. stoljeća, u razdoblju renesanse i baroka, a najčešće se povezuje s imenom slavnoga francuskog krajobraznog arhitekta Andréa le Nôtrea, koji je dizajnirao neke od najpoznatijih francuskih vrtova na svijetu (Vaux-le-Vicomte, Versailles, Greenwich Park). Parterni su vrtovi mahom smješteni u blizini visokih građevina jer se njihov pravilan dizajn – kojemu se treba diviti i više negoli samim biljkama od kojih je sastavljen – najbolje zamjećuje promatranjem odozgo. Naš je parter zasađen najvećim dijelom cvijećem – trajnicama i jednoljetnicama – i veoma je malen. Na unutarnjim gredicama rastu uresne zeljaste trajnice, oko kojih se dva puta godišnje sade raznovrsne jednoljetnice u proljetnome i ljetnom aspektu. Na vanjskim gredicama već dugi niz godina rastu kultivari ruža iz skupina Floribunda i Polyantha.

Vodomet (fontana) s bazenima

Izgrađeni 1891. godine za uzgoj lopoča, bazeni sa središnjim vodometom (fontanom) obnovljeni su 2005. u izvornom obliku. Krajem 20. stoljeća pored bazena je izgrađen i mali kupolasti staklenik (Viktorijina kuća) s bazenom, u kojemu se uzgajaju tropske močvarne biljke.
U bazenima oko fontane već desetljećima cvjetaju kultivari lopoča crvenih, žutih i ružičastih cvjetova (Nymphaea x marliacea ‘Rubra‘, ‘Chromatella‘ i ‘Rosea‘). Azijski lotos (Nelumbo nucifera) ističe se u srpnju i kolovozu svojim velikim ružičastim cvjetovima i plavo zelenim štitastim listovima koji se izdižu visoko iznad površine vode. U istome bazenu ljeti cvjeta i talija (Thalia dealbata), podrijetlom iz toplih područja Sjeverne Amerike. Čitava biljka izgleda kao da je posuta bjelkastim prahom. Ljubičasti cvjetovi skupljeni su u cvatove na vrhu stabljika koje mogu narasti od 1,5 do 2 m iznad vode.
Na kružnim gredicama oko bazena rastu različiti kultivari ruža, perunika i ostalih uresnica.

Jezerca

Jezerca s mostićem sastavni su dio Botaničkoga vrta od samoga osnutka: na najstarijem nacrtu iz 1889. već su planirana na ovome mjestu. Prvi mostić preko jezeraca najvjerojatnije je podignut 1892., a do danas je barem pet puta mijenjao oblik i boju. Jezerca (prirodna ili umjetna) ili slične vodene površine sastavni su dio svakog botaničkog vrta, ne samo kao krajobrazni element, već mjesto na kojemu se mogu uzgajati povodnice i močvarice. Naša jezerca su do kraja prošlog stoljeća imala prirodno dno pa je u njima raslo obilje močvarne vegetacije. Već koncem 19. stoljeća jezerca su bila prekrivena lotosima, za koje se u tadašnjoj literaturi navodi da je Zagreb najsjevernija točka u Europi gdje lotos preživljava zimske uvjete na otvorenom! Godine 1987. dno je uređeno i popločano da se dobije veća vodena površina koja će biti manje zarasla vegetacijom, ali zbog tog umjetnog dna i zbog zasjene stabala koja su u međuvremenu narasla, u njima danas raste manji broj vrsta. Stoga se posljednjih godina pomalo pregrađuju plitki dijelovi jezeraca, oblažu glinom i muljem te zasađuju biljkama koje su tu rasle prije stotinjak godina.  Najljepši su biljni stanari jezeraca lopoči i lokvanji, na prijelazu 19. u 20. stoljeće više puta ovjekovječeni kistom slavne hrvatske slikarice, majstorice akvarela, Slave pl. Raškaj (1877. – 1906.). Uz rubove jezeraca i dalje rastu raznovrsne močvarice, a cvjetne su lijehe zasađene različitim uresnim trajnicama i jednoljetnicama.

Sistematsko polje

Sistematsko polje u istočnom dijelu Vrta, ispred izložbenog paviljona, osmišljeno je i posađeno tijekom 1954. i 1955. godine, uglavnom za potrebe nastave botanike. Sastoji se od tri osnovna dijela: nasada biljaka jednosupnica (Monocotyledones), biljaka dvosupnica (Dicotyledones) i, između njih, 58 malih bazena s vodenim ili močvarnim biljkama. Na gredicama se nalaze biljke posađene po sistematskim kategorijama pripadnosti srodnim porodicama, rodovima i vrstama.
Jednosupnice su cvjetnice (kritosjemenjače) koje imaju samo jednu supku (supka je dio embrija, sjemenski listić koji ima važnu ulogu u formiranju i rastu klijanca), a njima pripadaju na pr. porodice trava (Poaceae), ljiljanovke (Liliaceae), sunovratke (Amaryllidaceae), perunikovke (Iridaceae) i šiljovke (Cyperaceae). Porodica trava (Poaceae) s više od 10.000 vrsta jedna je od najbrojnijih i najrasprostranjenijih porodica biljaka na Zemlji. Trave dominiraju ogromnim nešumskim površinama svih kontinenata osim Antarktike: savanama, stepama, prerijama, ljanosima… Sve žitarice pripadaju toj porodici pa su od velikog ekonomskog značaja. U Europi raste oko 900 vrsta trava, od čega u flori Hrvatske oko 380 te su jedna od vrstama najbrojnijih porodica naše flore, a brojne svojte možete pogledati u središnjem dijelu sistematskog polja.
Dvosupnice su najzastupljenije s porodicama žabnjakovki (Ranunculaceae), ružovki (Rosaceae), štitarki (Apiaceae), kupusovki (Brassicaceae), klinčićevki (Caryophyllaceae), pomoćnica (Solanaceae), usnača (Lamiaceae) i glavočika (Asteraceae).

Biljke vlažnih staništa, koje u Hrvatskoj rastu u jezerima, močvarama i barama, uzgajamo u bazenčićima. Zbog isušivanja i zagađivanja vlažnih staništa, posebno močvarnih, koja su do 60-ih godina prošloga stoljeća smatrana nepoželjnima, mnoge su močvarne biljke i životinje posvuda u svijetu postale ugrožene. Zbog toga je u iranskome gradu Ramsaru 1971. potpisana Konvencija o vlažnim područjima s temeljnim ciljem očuvanja vlažnih močvarnih područja i sprječavanja izumiranja vrsta koje žive na takvim staništima. Ovdje su zajedno posađene svojte biljaka koje u prirodi žive na različitim tipovima vlažnih staništa: raznorotka (Marsilea quadrifolia), gorki trolist (Menyanthes trifoliata), suličasti žabočun (Alisma lanceolatum), vodoljub (Butomus umbellatus), močvarni zmijinac (Calla palustris) i druge vrste.

Ljekovite, začinske i aromatične biljke postupno sadimo na sjevernoj strani sistematskog polja od 2007., obnavljajući staru zbirku ekonomskog bilja koja je na ovome prostoru nastala već prvih godina nakon osnutka Vrta. Najzastupljenije su različite vrste kadulja (Salvia) i druge poznate ljekovite biljke, poput nevena (Calendula arvensis), bosiljaka (Ocimum basilicum) ili kima (Carum carvi), a svake godine uzgojimo i poneku ljekovitu egzotu, kao što je sibirska trajnica Patrinia sibirica ili azijska vrsta velestika (Ferula assa-foetida).

Ispred izložbenog paviljona nalaze se dva cvjetna ornamenta koji su uređeni nakon obnove paviljona 2007., isprva kao ornamentalni apotekarski vrtić. No, uređenjem zbirke ljekovitih biljaka na sistematskom polju oslobodio se prostor u ove dvije simetrične gredice za sadnju uresnica raznih boja cvjetova.
Od njih se oblikuju prigodni ornamenti, primjerice boje europske i hrvatske zastave prilikom ulaska naše zemlje u Europsku uniju 2013.

Cvjetni spektar i zbirka perunika

Ove lijehe „duginih boja“ nastale su prenamjenom dijela nekadašnjih rasadnika. Kako bi površina bila zanimljivija, biljke su posađene tako da oblikuju „cvjetnu dugu“ sastavljenu od trajnica sađenih prema boji cvijeta, lista i/ili ploda, oko kojih se svakoga proljeća sadi rub jednoljetnica odgovarajuće boje. Gredice tako čine svojevrstan „spektar“ sastavljen od šest čistih boja: crvene, narančaste, žute, zelene, plave i ljubičaste. Kakvo značenje ima koja boja, kako je vide oprašivači i još puno različitih zanimljivosti možete pročitati na infopločama uz svaku gredicu! Primjerice, znate li da u našim krajevima jako malo samoniklih biljnih vrsta ima crvene cvjetove zato što najčešći oprašivači, kukci, ne vide crvenu boju? Žuto se cvijeće i bojom i oblikom razvijalo zajedno s kukcima – poglavito s pčelama, koje su najčešći oprašivači žutocvjetnih biljnih vrsta. Zeleno je cvijeće itekako prisutno u prirodi: to su često cvatovi složeni od sitnih i neuglednih cvjetova bez latica, koje oprašuje vjetar (trave, šiljevi, šaševi…). Uz crvenu i žutu, plava je treća primarna boja: kukci i ptice izvrsno je vide, kao i sve njezine nijanse (modra, azurna, cijan, ultramarin, indigo…). Valne duljine ljubičaste svjetlosti na samome su kraju spektra vidljivoga ljudskom oku pa ih poprilično teško raspoznajemo: bolje vidimo tek svjetlije nijanse, kao što je boja lavande. Naravno, kukci, ali i mnogi sisavci, boje vide ili ne vide sasvim različito od ljudi!

Lijehe cvjetnog spektra završavaju zbirkom perunika (rod Iris, porodica Iridaceae), koja je lijepa u svibnju, za vrijeme cvatnje. Na gredici dominira pedesetak kultivara iz skupina tzv. „visokih bradatih“ (Iris skupine ‘Barbata Elatior‘). Perunike toga srodstvenog kruga imaju krupne i upadljivo obojene cvjetove skupljene u cvatove na dugim stapkama. Raznovrsnost boja ocvjeća „bradatih“ perunika doista je nepresušna: od snježno bijele (Iris ‘Canadian Northland’, I. ‘Fuji’s Mantle’), preko jednobojne (žuti I. ‘Fox Fire’, modri I. ‘Royal Regency’, crveno smeđi I. ‘Fort Apache’), različitih dvobojnih kombinacija (I. ‘High Command’, I. ‘Pink Plum’, I. ‘Acrobat’) i višebojnih (I. ‘Collage’, I. ‘Sweet Musette’, I. ‘Queen in Calico’), pa sve do gotovo crnih (tamnoljubičasti I. ‘Before the Storm’ ili I. ‘Swazi Princess’)…
Na ovoj gredici možete vidjeti i više „čistih vrsta“ perunika: divljih svojti, među kojima su neke prikupljene i na prirodnim staništima, a sve su uzgojene iz sjemenki.

Peoniarij

Božuri (rod Paeonia) su zeljaste ili drvenaste grmolike trajnice, izvanredno cijenjene u hortikulturi i narodnoj medicini pa su tijekom stoljeća izdvojene mnogobrojne forme, varijeteti i kultivari pogodni za rasadničarstvo ili ljekarništvo. Ovisno o stajalištima pojedinih istraživača, rod okuplja između 25 i 40 vrsta. Božuri nastanjuju Europu, Aziju i zapadne dijelove Sjeverne Amerike, gdje se – zbog krupnih sjemenki koje se rasprostranjuju tek na male udaljenosti – mogu pojavljivati i u velikom mnoštvu primjeraka.
U ovom malom peoniariju (lat. paeoniarium, zbirka božura) možete razgledati više vrsta i kultivara, većinom uzgojenih od sjemenki u našem Vrtu. Najjednostavnija podjela božura je na one zeljaste (zbirka pred vama), koji zimi posve odumru te u proljeće iznova tjeraju iz podzemnih podanaka; i drvenaste, koji zimi gube samo listove, a nadzemne grane zadržavaju (mala zbirka raste nedaleko od glavnog ulaza u Vrt). Znanstveno gledano (prema D. Y. Hongu, 2010.), rod se dijeli na tri sekcije i više podsekcija, u skladu s čime su u Botaničkom vrtu i sađeni.

Dječji vrtić (‘Vrtek’)

Odmah do peoniarija nalazi se maleni dječji vrt, popularno zvan ‘vrtek’, koji je uređen 2013. godine. U njemu se nalazi mala vrtlarska kućica (alatnica), kompost i niz uzdignutih gredica na kojima se uzgaja povrće i cvijeće te pokoja voćka poput jagoda. Za vrijeme nastave o gredicama se brinu djeca i učenici obližnjeg vrtića, osnovnih i srednjih škola s kojima smo ugovorili suradnju. Cilj je pokazati gradskoj djeci kako se uzgaja korisno bilje te ih naučiti osnove vrtlarstva kako bi i sami jednog dana počeli uređivati vlastite vrtove. Ljeti, za vrijeme praznika, o vrteku se brinu vrtlari sve do početka školske godine, kad ponovo počnu dolaziti mali vrtlari te pripremati gredice za jesensku sjetvu.

Penjačice

Iako je nakon osnivanja u Vrtu postojala pergola, ‘lauba’ ili ‘sjenoviti hodnik’ za uzgoj penjačica, smještena zapadno od partera u polukružnom obliku oko vodometa s bazenima, ona je tridesetih godina prošloga stoljeća nestala zbog prenamjene prostora. Danas se penjačice uzgajaju na različitim mjestima u Vrtu. U arboretumu na stupovima te uz zidove pojedinih građevina rastu stare drvenaste penjačice i povijuše poput sjevernoameričke velelisne vučje stope (Aristolochia macrophylla), kineske peteroliskave akebije (Akebia quinata), amurske loze (Vitis amurensis), u Zagrebu česte peteroliskave lozice i trošiljkaste lozice (Parthenocissus quinquefolia i P. tricuspidata) poznate kao ‘mirogojski bršljan’, okruglolisnog drvoguša (Celastrus orbiculatus) itd.
Jednoljetne penjačice i neke drvenaste povijuše zahtijevaju uzgoj na suncu pa rastu na ukrasnim stalcima zapadno od cvjetnog partera te na ogradama uz staklenike i cvjetni spektar, a najčešće su to uresne biljke lijepih cvjetova, kakve imaju ukrasni slakovi (Ipomaea, Convolvulus, Calystegia) i predstavnici porodice mahunarki, npr. lablab (Dolichos lablab) te kultivari povitina (Clematis).
Nakon izgradnje pješačkog mosta nad Miramarskom cestom, osmislili smo vrijedan projekt izgradnje južne ograde Vrta (uz željeznički nasip) u obliku sjenatog hodnika, tunela, tj. pergole. Uloga te građevine je višestruka: ona povezuje most i Crnatkovu ulicu u obliku stalno otvorene šetnice (koridora, pasaža), a Vrtu je to nova ograda i konstrukcija za uzgoj velikog broja penjačica. Sjenata šetnica dovršena je koncem 2019., a svečano ju je otvorio zagrebački gradonačelnik, g. Milan Bandić 29. lipnja 2020. Šetnica je u spomen 100. obljetnice smrti osnivača Vrta nazvana ‘Sjenatom šetnicom prof. Antuna Heinza’. Sadnja prvih preduzgojenih penjačica započinje u jesen 2020.

Skip to content