Hrvatska flora

U Hrvatskoj raste oko 5500 različitih biljaka, što je s obzirom na malu površinu naše zemlje veliko bogatstvo. Sve biljne svojte koje rastu na području države čine njezinu FLORU. Flore mnogo većih zemalja oskudnije su od hrvatske flore; tako npr. u Španjolskoj raste 5048 svojti, u Francuskoj 4630, a u Njemačkoj 3203. Odakle toliko bogatstvo naše flore? Hrvatska je kao izrazito južnoeuropska zemlja smještena upravo na razmeđi kontinentalne i sredozemne klime te istočnomediteranske i zapadnomediteranske flore. Također, ovi su krajevi u razdobljima najvećih oledbi bili većinom pošteđeni od leda i snijega pa je tu preživio i dio prastare flore (tzv. relikti). Kombinacija vrlo raznolikog reljefa – visoki planinski masivi, krška polja, doline rijeka i vrlo razvedena obala s brojnim otocima – utjecala je na nastajanje velikog broja svojti, među kojima je gotovo 10 posto endemičnih. Hrvatska je zbog toga jedna od najbogatijih europskih zemalja!

Od svih naših zbirki najvrednijom smatramo upravo zbirku samoniklih (autohtonih) biljaka hrvatske flore, u kojoj se nalaze i mnoge endemične, ugrožene i zaštićene svojte.  Te biljke uzgajamo na četiri kamenjare (biljno-geografske vegetacijske skupine): eumediteranskoj, krškoj, mediteranskoj i submediteranskoj, ali i na drugim mjestima, na pr. na sistematskom polju. Upravo je uzgoj našeg flornog blaga jedna od najvažnijih uloga Botaničkog vrta, a taj uzgoj proizlazi iz stručnih i znanstvenih istraživanja, na pr. ekologije klijanja sjemenki. Krajnji je cilj uspostava stabilnih ex situ populacija (vrtnih populacija izvan prirodnih staništa) posebnih biljaka, a zatim i naobrazba posjetitelja te poticaj da u prirodi ne oštećuju samoniklo bilje, što prije svega znači da ga ne ubiru.

Eumediteranska biljno-geografska vegetacijska skupina

Eumediteranska biljno-geografska vegetacijska skupina najmlađa je vrtna kamenjara, namijenjena biljkama hrvatskoga priobalja kojima pogoduju otvorena, sunčana staništa (suncoljubne biljke ili heliofiti). Izgradnja te kamenjare započela je 2009., prigodom 120. obljetnice utemeljenja Botaničkoga vrta. U izgradnju su se uključili mnogobrojni donatori, koji su – osim novca – darovali i potrebnu zemlju i kamen. Prema idejnom rješenju kamenjara je oblikovana u hrvatsku obalu „u malom“: od Istre s Učkom, preko obronaka Velebita i obala Dalmacije, do Konavala s priobalnim planinama. Kako je kamenjara relativno mala (popularno je nazivamo Malim Mediteranom), prednost u sadnji dali smo hrvatskim endemičnim i rijetkim vrstama, koje većinom pripadaju vegetaciji kamenjarskih travnjaka i pašnjaka, pukotina stijena te pješčanim staništima. Prve mlade biljke skupljene su na prirodnim staništima 2007., a dio je presađen sa stare, zasjenjene mediteranske kamenjare. Na ovoj kamenjari danas raste oko 150 biljnih vrsta sa sunčanih staništa jadranske obale i priobalnih planina.

Najzanimljivije biljke koje ovdje možete vidjeti svakako su one endemične, ugrožene i zakonom strogo zaštićene, kao što su Visianijev čubar (Satureja visiani), jadranska perunika (Iris pseudopallida), endemične zečine (Centaurea ragusina, C. friderici subsp. jabukensis, C. crithmifolia, C. spinosociliata) i zvončići (Campanula istriaca, C. portenschlagiana, C. pyramidalis, C. austrodalmatica). Na obroncima „zaleđa“ kamenjare lijepo uspijevaju i vrste obalnih planina, primjerice velebitska degenija (Degenia velebitica), dalmatinska iglica (Geranium dalmaticum) i kuglasto devesilje (Seseli globiferum). Tu možete vidjeti i neke česte, čovjeku korisne vrste: ljekovitu kadulju (Salvia officinalis), buhač (Tanacetum cinerariifolium) i smilje (Helichrysum italicum), zatim čubar (Satureja montana, S. subspicata) i dubačac (Teucrium montanum, T. polium, T. flavum, T. chamaedrys). Posebno mjesto dobila je mala slana močvara, koja teško prezimljuje u ovome dijelu Hrvatske pa u njoj raste manji broj stalnih vrsta, kao što su morska brula (Triglochin maritimum), primorski rančić (Scirpus maritimus), razdijeljeni šaš (Carex divisa) i caklenjača (Salicornia europaea).

Krška biljno-geografska vegetacijska skupina

Krška biljno-geografska vegetacijska skupina najveća je i najstarija površina u Vrtu posvećena samoniklim hrvatskim vrstama. Osnovana je 1927. godine zaslugom profesora Ive Horvata, hrvatskoga botaničara svjetskoga glasa, a prema nacrtu tadašnjega vrtlarskog pomoćnika Franje Roštlapila. Taj 6 m visoki umjetni brežuljak zamišljen je kao prikaz različitih biljnih zajednica: šumice medunca i crnoga graba, kitnjaka i običnoga graba, bukve i jele, klekovine bora, krškoga kamenjara, brdskih livada i vegetacije stijena. Čak 99 % biljaka na toj kamenjari potječe s prirodnih lokaliteta u Hrvatskoj: obližnje Medvednice, Samoborskoga i Žumberačkoga gorja, zatim Ivanščice, Strahinjščice, Ravne gore, Kalnika, Kleka i Velebita. S vremenom su stabalca, posađena kao mladice, krošnjama prekrile većinu površine pa se danas teško može poštovati pravilo sađenja biljaka u određene zajednice.

Među mnogobrojnim vrstama ističe se jedini hrvatski monotipski rod, velebitska degenija (Degenia velebitica) iz porodice kupusovki (Brassicaceae), žutih cvjetova i sivkastih plodova. Dugo poznata samo s Velebita, u novije je vrijeme otkrivena i u nižim područjima Kapele. Zakonom je strogo zaštićena i ugrožena vrsta. Hrvatska sibireja (Sibiraea altaiensis subsp. croatica) također je dobro poznat hrvatski endem. Taj niski grm bijelih cvjetića iz porodice ružovki (Rosaceae) reliktna je vrsta čiji najbliži srodnici žive u srednjoj Aziji i Kini. Kritično ugrožena velika šumarica (Anemone sylvestris) trajnica je termofilnih šuma, danas još preživjela na nekoliko lokaliteta sjeverozapadne Hrvatske. Ilirski endem velecvjetni kukurijek ili božićnjak (Helleborus niger subsp. macranthus) čest je u Gorskom kotaru i Žumberačkome gorju, na žalost često iskapan i prodavan na tržnicama. I širokolisna ili jezičasta veprina (Ruscus hypoglossum), vazdazeleni polugrm sjenovitih listopadnih šuma, zaštićena je zakonom, ali ubirana kao ukras za cvjetne aranžmane. Na kamenjari se cvjetovima ističu i druge zaštićene biljke, na pr. zvjezdasti ljiljan ili zlatoglav (Lilium bulbiferum), planinski jaglac (Primula auricula), kavkaski divokozjak (Doronicum orientale) srcolikih listova i cvatova žute boje,  endemični hrvatski klinčić (Dianthus giganteus ssp. croaticus) ružičastocrvenih cvjetova, planinski božur (Paeonia mascula) i hrvatska perunika (Iris croatica) koja je na prijedlog HAZU-a 2000. godine proglašena hrvatskim nacionalnim cvijetom.

Submediteranska biljno-geografska vegetacijska skupina

Submediteranska biljno-geografska vegetacijska skupina izgrađena je između 1963. i 1965. godine. Tu su sađene biljke balkanskih krajeva s blagim utjecajem sredozemne klime: iz Hrvatske (Učka, Risnjak, Mosor, Biokovo), Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije, Srbije, pa čak i Grčke. Iako je danas uvelike zasjenjena zbog prerastanja stabala, na submediteranskoj kamenjari i dalje se mogu vidjeti neke zanimljive svojte.

Za proljetni gorocvijet (Adonis vernalis) smatralo se da je u Hrvatskoj na prirodnim staništima (pokretnim pijescima) izumro, no u novije je vrijeme ponovno pronađen. U proljeće cvjetaju apeninska šumarica (Anemone apennina), pripadnica porodice žabnjakovki (Ranunculaceae) te kosovski božur (Paeonia peregrina), grmolika listopadna trajnica rasprostranjena u južnoj Europi i Turskoj. Dugolisni primog (Acanthus balcanicus), krupna zeljasta biljka guštika i kamenitih obronaka, zanimljiva je i veoma cijenjena u hortikulturi zbog svojih bjelkasto-ljubičastih cvjetova i listova koji su lijepi gotovo cijele vegetacijske sezone. Na humku sa zapadne strane nalazi se grmić alpske ruže (Rosa pendulina), koja je posebno dekorativna krajem ljeta, kad je prepuna crvenih duguljastih plodova – šipaka. Tu je i planinska somina (Juniperus sabina), crnogorični grm polegnuta rasta, koji se odavna koristi u hortikulturi. S južne strane kamenjare raste siva pustenasta biljka grmolika rasta – gostanka ili veliki pelin (Phlomis fruticosa), južnoeuropski endem primorskih planina, koji cvate krajem svibnja ili u lipnju; tada ima lijepe žute cvjetove smještene u pršljenaste cvatove.

Dendrološka mediteranska biljno-geografska vegetacijska skupina

Dendrološka mediteranska biljno-geografska vegetacijska skupina (stara mediteranska kamenjara) osnovana je 1954., kad je zbirka biljnih vrsta hrvatskog priobalja u Botaničkom vrtu već toliko narasla da je za nju u klijalištima postalo pretijesno. Na taj umjetni brežuljak sađene su, uz zeljaste, i grmolike i drvenaste biljke, koje su tijekom desetljeća zasjenile veći dio kamenjare. Stoga je 2009. osnovana nova kamenjara (eumediteranska) posvećena suncoljubnim biljkama hrvatskoga priobalja, dok je  stara kamenjara ostala zasađena primorskim vrstama drveća i grmlja.

Ipak i danas se tu mogu vidjeti neke endemične sredozemne zeljaste vrste, primjerice konavoski zvončić (Campanula poscharskyana), koji prirodno raste samo u okolici Dubrovnika (u Konavlima), te strogo zaštićena i kritično ugrožena dalmatinska iglica (Geranium dalmaticum), koja raste samo na poluotoku Pelješcu (na Svetom Iliji), no poznata je u hortikulturi diljem svijeta. S djelomično osunčane sjeverne strane kamenjare raste lijepo stabalce hrasta oštrike (Quercus coccifera), tako nazvanoga zbog vazdazelenih, kožastih listova oštro bodljastoga ruba. Sjeverno od staze posađena je obična planika (Arbutus unedo), rasprostranjena duž jadranskoga priobalja. Zimi je krase cvatovi malih, bljedoružičastih, vrčastih cvjetova koji ukazuju na pripadnost porodici vrijesovki (Ericaceae). Pored obične planike uzdižu se već spomenuti hrast crnika (Quercus ilex) i obični čempres (Cupressus sempervirens), dugoživuća vazdazelena četinjača koje su primjerci uske, stupaste krošnje zaštitni znak mnogih zemalja Sredozemlja. Na istočnoj strani skupine raste nekoliko vazdazelenih stabalaca i grmova zelenika (sredozemni rod Phillyrea), srodnika maslina, kalina i jasena (rodovi porodice maslinovki, Oleaceae), grm mogranja ili nara (Punica granatum) krasnih crvenih cvjetova i jestovih plodova te vazdazeleni niski grm kositrenice (Ephedra major). Kositrenice pripadaju neobičnoj, reliktnoj skupini gnetuma, biljaka koje sadrže niz zbunjujućih osobina golosjemenjača pomiješanih s osobinama kritosjemenjača.

Velebitska degenija

Otkriće i imenovanje velebitske degenije

Velebitsku degeniju je kao nepoznatu svojtu prvi uočio mađarski botaničar dr. Arpad Degen prilikom planinarenja i botaniziranja po Velebitu u srpnju 1907. godine. Istraživao je slabo pristupačne (i slabo poznate) kukove oko Šugarske Dulibe na središnjem Velebitu, kada je na točilima Miljkovića kruga uočio zanimljivu busenastu biljku s plodovima. Inače izvrsnom poznavatelju balkanske flore, Degenu je odmah bilo jasno da se radi o nekoj nepoznatoj i neopisanoj vrsti za koju je smatrao da pripada rodu gromotulja (Alyssum) ili gromotuljka (Vesicaria) iz porodice krstašica (Brassicaceae). Po povratku na sveučilište u Peštu sakupljene uzorke pomno je proučio, usporedivši ih sa svim poznatim predstavnicima spomenutih rodova, ali i drugim rodovima plemena gromotulja (tribus Alysseae) koje rastu u Europi i zapadnoj Aziji. Iako je bio izvrstan botaničar, Degen nije dovoljno dobro poznavao porodicu Brassicaceae te je na temelju morfološko-anatomskih sličnosti s drugim vrstama istoga plemena pomalo brzopleto zaključio da novootkrivena velebitska vrsta pripada endemičnom rodu Lesquerella iz Sjeverne Amerike, što je objavio 1909. u članku pod nazivom ‘O otkriću predstavnika Lesquerella na Velebitu’. Njegovu grešku ispravio je austrijski znanstvenik August Hayek, jedan od najboljih botaničara tog doba. Hayek je još bolje poznavao balkansku floru od Degena, a bio je i jedan od najvrsnijih stručnjaka za porodicu kuposovki (krstašica), naročito rod gromotulja. I sam je proučio sakupljene uzorke i zaključio da se radi o potpuno novoj svojti u europskoj flori, nikako pripadniku rodova Alyssum ili Lesquerella, već novom rodu i vrsti koju je, u čast svom kolegi i otkrivaču, nazvao Degenia velebitica.

Velebitska degenija (Degenia velebitica) najpoznatija je hrvatska endemična biljna vrsta koja raste na Velebitu i Kapeli, ali se uzgaja diljem svijeta kao jastučasta biljka pogodna za uzgoj na kamenjarama. Velebitsku degeniju u Hrvatskoj možete kupiti jedino u Botaničkom vrtu PMF-a, gdje ju uzgajamo u sklopu programa ex situ zaštite hrvatskih endema, uz dozvole i licencu Ministarstva.

Pročitajte više o tom simbolu naše bogate flore, posjetite nas i osigurajte si vlastiti primjerak!

Morfološka svojstva upućuju na pripadnost plemenu gromotulja (trib. Alyssaeae), te na srodnost s vrstama roda sijedac (Fibigia) –  posebice trobridim sijedcem (F. triquetra, syn. Pevalekia triquetra).  Najveća i znakovita sličnost nalazi se u zvjezdastim prileglim dlakama koje obraštaju unutrašnjost zaklopaca komuščica – inače rijetkom svojstvu u krstašica, a u slučaju degenije i trobridog sijedca očito odraz zajedničkog podrijetla. Tu srodnost potvrdila su i nedavna molekularna istraživanja, koja degeniju i i sijedac smještaju u zajednički rod. Velebitska degenija pak od ostalih krstašica potpuno odudara karakterističnim izgledom plodova, komuščica, koji su okruglasti i mješinasto naduti. Stoga je jasno zašto je opisana kao jedini predstavnik (monotipskog) novog roda. Njezin je areal izuzetno malen pa govorimo o velebitskom stenoendemu. Do prije sedam godina bila su poznata samo dva nalazišta degenije – locus classicus  (Šugarska duliba) te područje Bačić-kose, a 1999. otkrivena je kod Velikog vrha iznad Sibinja.


Opis vrste

Velebitska degenija raste kao niska, gusto busenasta (jastučasta) biljka čiji su vegetativni dijelovi srebrnkasto sive boje (tom se bojom osobito dobro ‘kamuflira’ na prirodnom staništu pa ju je teško uočiti izvan razdoblja cvjetanja). Razgranjeni trajni podanak (rizom) nosi brojne sterilne i fertilne izbojke. Sterilni izbojci su kratki, s rozetom duguljastih listova koji su gusto obrasli zvjezdastim dlakama. Fertilni, do 10 cm visoki izbojci su nerazgranati, s gusto zbijenim listovima i terminalnim cvatom od nekoliko relativno velikih cvjetova (do 1 cm) intenzivno žute boje. Pojedinu biljku resi mnoštvo takvih cvjetova već od travnja, ovisno o nadmorskoj visini i klimatskim prilikama, a u srpnju ju krase plodovi karakterističnog izgleda – elipsoidne, mješinasto nadute komuščice, također, zbog zvjezdastih dlaka srebrnasto-sive boje. Zriobom, plod se otvara s dva zaklopca i oslobađa četiri plosnate sjemenke koje se drže pregrade.

Ekologija i zaštita

Velebitska degenija raste na vapnenjačkim točilima i u pukotinama stijena koji su ljeti izloženi intenzivnoj insolaciji, a zimi vjetrovima zbog kojih najčešće manjka trajna, zaštitna pokrivenost snijegom. Njezina staništa također karakteriziraju trajna isušivanja i neuravnotežen režim vode te izuzetno male količine tla. Takvi ekstremni uvjeti definiraju ekološku nišu te vrste, kao i njezine specifične anatomsko-morfološke (eko-fiziološke) prilagodbe. Poznat je mali broj populacija velebitske degenije na samo tri lokaliteta, stoga je oduvijek klasificirana kao kritično ugrožena vrsta u Crvenoj knjizi biljnih vrsta Republike Hrvatske, a na crvenim popisima europske i svjetske flore označena je kao osjetljiva vrsta. Velebitska degenija strogo je zaštićena vrsta prema Zakonu o zaštiti prirode od 1964. godine, a odnedavno i Pravilnikom o sakupljanju samoniklih biljaka u svrhu prerade, trgovine i drugog prometa. Predviđen je i akcijski plan zaštite unutar Nacionalne strategije zaštite bioraznolikosti Republike Hrvatske, no do danas nisu poduzete konkretne mjere. Postoji osnovana sumnja da se broj jedinki velebitske degenije unutar populacija stalno smanjuje, naročito zbog promjena na staništima uzrokovanim zarastanjem, što je pak moguća posljedica smanjenja tradicionalnog gospodarenja (ispaše). Drugi veliki uzrok smanjenja broja jedinki je nedopušteno sakupljanje. Zbog neznanja i neinformiranosti, nastoje se sakupiti (iskopati) i presaditi žive jedinke, što je nemoguće zbog specifičnih eko-fizioloških osobitosti vrste. Iskopane biljke redovito ugibaju, a populacije se nepovratno oštećuju i smanjuju. Očuvanju prirodnih populacija zasigurno će pridonijeti projekti zaštite ex situ, poput ovoga u Botaničkom vrtu PMFa, kojemu je cilj nekomercijalni uzgoj i prodaja velebitske degenije, uz suglasnost (licencu) nadležnog Ministarstva.

Uzgoj velebitske degenije

U Botaničkom vrtu PMF-a već se niz godina iz sjemena davno sakupljenog na prirodnom staništu uzgaja velebitska degenija. Proteklih desetljeća takav uzgoj je bio ograničen za potrebe sadnje na kamenjarama, a prije desetak godina prvi klijanci zasađeni su u mala pokusna klijališta. Osim vrtne zemlje, ista su ispunjena običnom, građevinskom, vapnenačkom sipinom krupnog zrna. Takav način uzgoja pokazao se tijekom godina izrazito uspješnim – pojedine biljke su se razrasle i stvorile gusti jastučasti ‘pokrov’, posebice uz povišene pregrade klijališta. Biljke redovito cvatu svake godine, počevši od ranog travnja ili svibnja (ovisno o klimatskim obilježjima prethodne zime), a u svibnju i lipnju plodonose velikom količinom ploda i sjemena. Od 2005. bilježe se i uspoređuju podaci uzgoja degenije klasičnim metodama i uzgojem in vitro, a rezultati su korišteni za osmišljavanje najučinkovitijeg načina uzgoja (najbržeg, najjeftinijeg i najjednostavnijeg) za potrebe prodaje građanima. Kako je sjeme degenije i žive biljke moguće kupiti u rasadnicima diljem Europe i ostatka svijeta, pa čak i naručiti putem interneta, smatrali smo apsurdom da se naša najpoznatija endemična biljka ne može nabaviti u Hrvatskoj. Djelomično je to zbog Zakona o zaštiti prirode koji, sukladno zakonima Europske unije, ne dopušta komercijalizaciju i prodaju prirodne baštine, posebno strogo zaštićenih i ugroženih vrsta.

Klasični uzgoj i prodaja

Plodovi degenije sabiru se odmah po dozrijevanju, obično u lipnju, te se ostavljaju na sobnoj temperaturi desetak dan zbog dodatne zriobe sjemena. Sjeme se sije u obične drvene kutije ili lonce, a mladi klijanci samo jednom presađuju (pikiraju). Uočeno je da klijancima pogoduje dodatak vapnenca u tlo pa se u zemlju dodaje i krupna vapnenačka sipina. Sjetva sjemena obavlja se u karantenskom stakleniku, gdje se do klijanja i neko vrijeme nakon klijanja drže kutije i lončići. Nakon što mlade biljke očvrsnu, uzgajaju se u dubokom klijalištu sa sjenilima i redovitim rošenjem, a u zadnjoj fazi uzgoja u plitkim klijalištima s povećanom insolacijom. Uzgojene biljke cvjetaju iste ili sljedeće godine, a prodaju se i stariji primjerci po popularnim cijenama od 30 do 50 kn. Degeniju je najbolje uzgajati na kamenjari ili u vrtu, na osunčanom mjestu jer joj je to najpotrebnije kako bi dobro rasla i cvjetala. Iako je to biljka kamena, voli i vodu te na prirodnim staništima razvija dugačak korijen kako bi osigurala dovoljnu količinu vode za rast. U tom smislu je potrebno ju redovito zalijevati. Može se uzgajati i u većem loncu, ali će to rezultirati kraćim životnim vijekom i slabijim cvjetanjem. Degenija u kulturi živi nekoliko godina, no stara biljka se razmnožava vegetativno i sjemenkama; ukoliko je cvjetala u jesen ili iduće proljeće mogu se naći brojni klijanci koji će se razviti u mlade biljke.

arrow_upward