O našim zbirkama

Kao i u muzeju ili galeriji, u botaničkom vrtu čuva se zbirka ‘izložaka’, koji su u ovom slučaju žive biljke. Različite skupine biljaka (manje zbirke) koje uzgajamo u Vrtu čine njegovu cjelovitu Zbirku. Zbirka je podložna promjenama i njezin se sadržaj mijenja kroz vrijeme; svake godine sadnjom različitih jednoljetnica, a kroz dulja razdoblja zbog promjene broja i vrsta biljaka i u staklenicima, te povremeno i u arboretumu (stara i bolesna stabla zamjenjujemo mladim stablima iste ili sličnih vrsta).

Zbirka je podijeljena prema životnim oblicima biljaka (zbirka drvenastih biljaka, zbirka trajnica, zbirka samoniklih biljaka…), a unutar tih osnovnih kategorija mogu se naći posebne zbirke, npr. zbirka mesnatica, zbirka kukcojednih biljaka, zbirka močvarnih biljaka itd. Za svaku od pojedinih zbirki brinu se botaničari – voditelji zbirki, zajedno s vrtlarima i pomoćnim osobljem.

Prve opise Botaničkog vrta i dijela izvorne zbirke donosi nam već nekoliko godina nakon osnivanja ugledni šumarski stručnjak Josip Ettinger, u članku ‘Botanički vrt kr. sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu’, objavljenom 1892.

Prve opise Botaničkog vrta i dijela izvorne zbirke donosi nam već nekoliko godina nakon osnivanja ugledni šumarski stručnjak Josip Ettinger, u članku ‘Botanički vrt kr. sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu’, objavljenom 1892. u Šumarskom listu.
Već tada je dendrološka zbirka u arboretumu brojala više od 1200 zasađenih grmova i stabala.

Detaljne opise Vrta i njegovih tadašnjih zbirki daje prof. A. Heinz u svojemu djelu ‘Kr. botanički vrt u Zagrebu’, objavljenom u Glasniku Hrvatskog naravoslovnog društva u Zagrebu 1896. godine. Nakon uvodnih opisa osnivanja Vrta i izgradnje njegovih dijelova i građevina, prof. Heinz čitatelje vodi na šetnju zbirkama. Pri organizaciji i sadnji poštivana su najmodernija saznanja tog doba te su biljke raspoređene po srodnosti. Heinz navodi redom odjele, redove i porodice koji jasno ocrtavaju tzv. Englerov sustav. Radi se o jednoj od prvih taksonomskih podjela biljnoga svijeta na temelju filogenetskih (srodstvenih) odnosa među biljkama, koju je koncem 19. stoljeća razvio glasoviti njemački botaničar Adolf Engler. On je taj sustav primijenio u botaničkom vrtu u Wroclawu u Poljskoj (tadašnjem pruskom Breslau) u vrijeme dok je bio njegovim direktorom, a kasnije djelomično i u botaničkom vrtu u Berlinu, koji je danas među najznačajnijim vrtovima u Europi i svijetu.

O primjeni Englerovog sustava doznajemo iz pera prof. Heinza u stručnom članku objavljenom 1908.:

”Čitav je vrt zasnovan u prirodnome ili t.z. engleskome stilu, kaki sa svim općeno nalazimao i u drugim parkovima, t. j. zeleni travnici izmjenjuju se sa grupama drvlja i grmlja, a čitav teren presijecaju krivuljasti putevi…U našem vrtu je napose proveden i to koliko je bilo moguće strogo, sistem, (biljne sistematike) koji je zasnovao A. Engler, direktor bot. vrta u Berlinu, i koji za pravo bazira na puno starijem prirodnom sustavu Broguartovu. Ipak je kraj toga cjelokupni razmještaj bilja takav, da se i oka ugodno dojima, te se svaki posjetilac vrta u istini može da ćuti usrijed lijepo uredjene bašte… Polazeći pako sa stanovišta, da nam botanički vrt i u estetskom pogledu mora biti što savršeniji, da bude u istini ono, što biti mora, naime javno obrazovalište, ne pak samo domena učenjaštva, zbirka naučnog materijala, namijenjena nekolicini stručnjaka, nastojasmo i zahtjevima estetike po mogućnosti udovoljiti. Javnost vrta svakome pruža prilike, da u njemu nadje i poduke i naslade…”

Upravo u očuvanosti cjelokupnog izgleda nasada te osnovnog rasporeda sadnje našeg Vrta, kao i izvornog arhitektonskog naslijeđa, koji se nisu uvelike ‘udaljavali’ od glavnog nacrta iz 1889., nalazi se jedna od najvećih njegovih vrijednosti. Botanički vrt je ‘živo biće’ koji se samorazumljivo vremenom mijenja, no prostorna struktura i urbanistička matrica našeg Vrta ostala je nepromijenjena.  Iako površinom, veličinom zbirke i financijama ne može konkurirati mnogim drugim europskim vrtovima, Botanički vrt PMF-a pripada nevelikom broju autentičnih, povijesnih botaničkih vrtova sveučilišnog tipa s konca 19. stoljeća.

Iz djela prof. Heinza doznajemo da je u Zbirci krajem 19. stoljeća bio zastupljen izuzetno velik broj svojti, jer mu je naum bio imati predstavnike većine do tada opisanih porodica. Takvo mnoštvo biljaka dovelo je do prenatrpanosti relativno malenog izložbenog staklenika, što je rezultiralo njegovim zatvaranjem za posjetitelje već početkom 20.stoljeća.
Od detaljnih popisa (inventara) izvorne zbirke sačuvale su tek pojedine bilježnice, a većina biljaka nije preživjela teške godine Prvog i Drugog svjetskog rata. Međutim, za nekoliko starih primjeraka stabala u arboretumu Vrta znamo da su sađena krajem 19. i početkom 20. stoljeća, jer su vidljiva na starim fotografijama iz tih vremena. Takva su primjerice stabla taksodija uz jezerca, tulipanovci i platane nasuprot glavnog ulaza. Mali broj stakleničkih biljaka potječe iz razdoblja između dva Svjetska rata. Najveći dio zbirke iz vremena je velike obnove nakon 1946., kad je zasađeno mnoštvo stabala i grmova, popunjene su stakleničke zbirke, a s terenskih putovanja donošene su autohtone biljke za sadnju na kamenjarama. Prema podacima iz ‘nove’ kartoteke (baze podataka) koja je osnovana 1948., zbirka je u tom razdoblju dosegla čak 10.000 svojti (taj broj odnosi se i na herbarsku zbirku te zbirku sjemenki i plodova, a ne samo na žive biljke). Iako se ta kartoteka još uvijek koristi, podaci o novim biljkama u zbirci upisuju se i u modernu elektroničku bazu podataka.

Prema podacima iz ‘nove’ kartoteke (baze podataka) koja je osnovana 1948., zbirka je u tom razdoblju dosegla čak 10.000 svojti (taj broj odnosi se i na herbarsku zbirku te zbirku sjemenki i plodova, a ne samo na žive biljke).

Iako je danas zbog nedostatka mjesta sadnja ograničena, još uvijek entuzijastično nalazimo načina za vrijedne nove ‘akvizicije’ i male nove zbirke – npr. zbirku tropskih paprati i kukcojednih biljaka koje uzgajamo za obnovljeni izložbeni paviljon te zbirku mahovina koju planiramo uzgojiti u ‘brijariju’, vrtiću za mahovine!

U Vrtu danas raste oko 5000 različitih svojti biljaka – prirodnih kategorija (vrste, podvrste, forme i varijeteti), kultivara (odlike ili sorte) i križanaca (hibridi). Biljke su obilježene oznakama, pločicama na kojima su istaknuti njihov znanstveni (latinski) naziv, narodni naziv (ukoliko postoji) te prirodni areal i inventarni broj iz baze podataka, u kojoj su zabilježeni podaci o podrijetlu primjerka, načinu uzgoja itd.

Primjeri modernih označnih pločica biljaka iz zbirke

Od 4,7 hektara ukupne površine Vrta najveći dio zauzima arboretum, izgrađen u pejzažnom ili tzv. engleskom stilu, u kojem uzgajamo drvenaste biljke (drveće i grmlje) iz različitih dijelova svijeta. Na 53 polja prema srodnosti je zasađeno više od 200 različitih rodova s gotovo 800 svojti. U proljeće je tlo prekriveno brojnim vrstama proljetnica, koje su donošene iz prirode i sađene u arboretumu.
Cvjetni parter s uresnim zeljastim biljem i ružama, u zapadnom dijelu Vrta podno staklenika, izgrađen je u formalnom ili tzv. francuskom stilu strogo simetričnih linija. Zbirke trajnica i jednoljetnica također se uzgajaju na alpinumu (ukrasnoj kamenjari kod glavnog ulaza), uz jezerca te u cvjetnom spektru (cvjetna duga) u istočnom dijelu Vrta, uz kojega se nalazi i mali vrt božura (peoniarij).
Na sistematskom polju u jugoistočnom dijelu Vrta, ispred izložbenog paviljona, zasađena je zbirka trajnica – predstavnika različitih porodica jednosupnica i dvosupnica, ljekovite i aromatične biljke te močvarne biljke naše flore.

Papratnjače se uzgajaju u papratariju na polju 32, a gdje se ljeti smještaju i tropske vrste paprati koje zimuju u staklenicima.

Samonikle biljke (predstavnici hrvatske flore) uzgajamo na krškoj, eumediteranskoj, mediteranskoj i submediteranskoj biljno-geografskoj skupini (kamenjari), biljke nižih alpskih područja na alpskoj kamenjari, a nekoliko zanimljivih predstavnika s atlantske obale Španjolske i Francuske na zapadno-europskoj kamenjarici.

Stakleničke zbirke sadrže različite tropske i suptropske biljke, kukcojedne biljke, drvenaste biljke područja sa sredozemnom klimom, biljke mesnatice (sukulente) i palme. Do završetka obnove izložbenih staklenika, najveći dio ovih biljaka iznosimo svakog proljeća i smještamo u razne dijelove Vrta gdje se mogu razgledati. Jedini staklenik trenutno otvoren javnosti je mala kupola – Viktorijina kuća, na zapadnom dijelu partera kod fontane s bazenima, u kojemu je ljeti glavna atrakcija divovski amazonski lopoč – viktorija.

arrow_upward