Uzgoj biljaka za Zbirku

Naše zbirke detaljno smo opisali, kao i dragocjenost autohtonih svojti, tj. biljaka hrvatske flore. Kako su se te biljke našle u Vrtu, odakle su došle i koliko vremena i truda je potrebno za njihov uzgoj?

Najveći dio alohtonih svojti koje su izložene javnosti i one koje rastu u staklenicima, uzgojen je iz sjemenki. Nismo ih kupili ili dobili kao odrasle primjerke, osim u vrlo malom broju slučajeva, kad smo rijetke i lijepe primjerke dobili na dar od kolega iz drugih botaničkih vrtova ili privatnih osoba. Iznimka su i poneki kultivari grmova i stabala te jednoljetnice, za čiji su uzgoj potrebni posebni uvjeti i puno prostora, te ih dobavljamo u provjerenim domaćim i stranim rasadnicima.

U pravilu, proces uzgoja neke nove svojte je dugotrajan i spor; svake godine sa stotinjak botaničkim vrtova diljem svijeta izmjenjujemo katalog skupljenih sjemenki (tzv. Index seminum ili Delectus seminum); njima šaljemo katalog naših sjemenki, a od njih dobivamo kataloge iz kojih naručujemo dostupni materijal (uglavnom sjemenke i spore, a ponekad i gomolje, lukovice i reznice). Razmjena ovog materijala je besplatna, no moguća je jedino između institucija i na taj način se zbirke u botaničkim vrtovima mogu razvijati i rasti.

Kod odabira sjemenki treba paziti na velik broj stvari, od specifičnosti uzgoja do veličine biljke, no najčešća ograničenja su nedostatak prostora u stakleniku i arboretumu te posebni uvjeti rasta, npr. stalna visoka temperatura i vlaga. Naručuju se svojte kako bi se nadopunile postojeće zbirke, biljke za nastavu i istraživanja, rijetke biljke koje želimo pokazati našim posjetiteljima, uresne biljke privlačnih karakteristika, ljekovite (otrovne) i aromatične biljke i botanički zanimljive svojte. Nakon narudžbe, sjemenke se pakiraju i šalju poštom, obično između prosinca i veljače. Pristigle pošiljke i sjemenke se bilježe te se proučava najbolji tretman isklijavanja; nekim sjemenkama je potreba svjetlost i toplina, drugima tama, neke kliju tek nakon godinu – dvije, sjemenke tvrdih ovojnica treba brusiti ili ih tretirati vrućom vodom ili čak kiselinama, a neke kliju samo nakon obrade dimom! Spore papratnjača posebno su zahtjevne i kliju samo u određenim uvjetima topline i vlažnosti, što doznajemo tijekom istraživanja klijavosti. Materijal (sjemenke, spore, dijelovi biljke za vegetativno razmnožavanje), zajedno s uputama, daje se nadležnom vrtlaru u poseban staklenik za razmnožavanje. Nakon klijanja, mlade biljke (klijance) treba nekoliko puta rasaditi (pikirati), premjestiti u uzgojni staklenik na jačanje, a nakon što dosegne određenu veličinu, mlada biljka se smješta u odgovarajući staklenik ili u vanjska klila i rasadnike.
Slijedi determinacija – provjera karakteristika biljke kako bi se potvrdila ispravnost naručene svojte. Naime, u rijetkim slučajevima se sjemenke pomiješaju, a češće iz sjemenke ne nikne divlja vrsta ili pak odgovarajući kultivar. Razlog tomu je da je velik broj sjemenki sakupljen s biljaka koje rastu u botaničkom vrtu, a koje su podložne unakrsnom oprašivanju i hibridizaciji. Mnoge vrste mogu se križati s drugim vrstama istog roda pa iz nastalih sjemenki izrastu križanci (hibridi) s pomiješanim karakteristikama roditeljskih biljaka, a ne  divlje vrste s ‘čistim’ odlikama. U tom smislu najvrednije su sjemenke sakupljene na prirodnim staništima, jer sadrže čisti genetski materijal. Mnogi kultivari su sterilni – ne stvaraju klijave sjemenke pa ih je moguće razmnožiti samo vegetativnim metodama, npr. reznicama ili cijepljenjem. Nakon provjere, biljka se uvodi u bazu podataka te se izrađuju trajne označne pločice.

Uzgoj nekih skupina biljaka kompliciran je i dugotrajan proces u kojemu je potrebno slijediti precizne protokole i osigurati specifične uvjete rasta. Takve su npr. papratnjače, koje se razmnožavaju sporama. Klijanje spore u tzv. protalij ili prokličnicu odvija se pri točno određenoj kombinaciji vlažnosti zraka, temperature i količine svjetla. Razvoj mlade papratnjače iz prokličnice nastupa nakon više tjedana pa i mjeseci, često u drugačijim uvjetima od onih pri kojima klije spora. Papratnjače uzgajamo u malom laboratoriju i pripremamo zbirku koja će rasti u ‘sjenatoj kući’ – dijelu starih staklenika u obnovi, npr. vrste Javanska jelenska paprat (Platycerium willnicki), Istočnjačka vudvardija (Woodwardia orientalis) i Patuljasta drvenasta paprat (Blechnum brasiliense).

Biljke se na temelju sličnosti i razlika svrstavaju u skupine, čime se bavi znanstvena disciplina t a k s o n o m i j a. Osnovna taksonomska jedinica – jedinica u klasifikaciji živih bića je VRSTA. Postoje i niže rangirane kategorije, poput podvrste, varijeteta i forme, a sve su to ‘prirodne’ kategorije koje nastaju u prirodi spontano. Za razliku od tih kategorija, postoje biljke koje je stvorio čovjek putem odabira, križanja, a danas i genetičkim inženjeringom. To su biljke koje se uzgajaju zbog određenih poželjnih odlika, npr. posebnog oblika krošnje, boje listova i cvjetova te veličine i kakvoće plodova. Takve biljke nazivamo KULTIVARIMA, a kad se radi o biljkama koje se uzgajaju za jelo (povrtnice, voćke, žitarice…), često se koristi i naziv sorta.
Da se radi o kultivaru, znat ćete po znanstvenom nazivu biljke; naziv kultivara piše se u navodnicima, velikim početnim slovom. Npr. Abies alba je naziv za divlju vrstu, europsku ili običnu jelu, a Abies alba ‘Pendula’ označava kultivar visećih grana obične jele. Prema međunarodnom kodeksu za hortikulturu, imena kultivara smiju se prevoditi na domaći jezik (iako to ne prakticiraju svi) pa je u spomenutom primjeru također mogući naziv Abies alba ‘Viseća’, a moguće je reći i tužna europska jela! Kultivari mogu biti izvedeni od bilo koje prirodne kategorije, pa i križanaca i rodova (u slučaju da se ne zna točno podrijetlo nekog križanca, ime kultivara stoji samo uz ime roda, npr. Rosa ‘Sympathie’). Osim navedenih taksonomskih kategorija također koristimo pojam ‘svojta’, kojom označavamo bilo koju taksonomsku kategoriju. Npr. u Vrtu uzgajamo oko 5000 različitih svojti biljaka, u koje ubrajamo sve vrste, podvrste, varijetete, forme, križance i kultivare.

Ex situ očuvanje biljaka hrvatske flore kroz uzgoj

U Vrtu posebno dragocjenom smatramo zbirku samoniklih biljaka (autohtone biljke), a trenutno uzgajamo oko četvrtinu svojti hrvatske flore, koja broji 4536 svojti. Najvažnije su naše rijetke, ugrožene i zakonom zaštićene svojte, a posebice endemične biljke. Njih uzgajamo na različitim mjestima, ali najveći dio zbirke raste na biljno-geografskim vegetacijskim skupinama, ‘kamenjarama’: eumediteranskoj, mediteranskoj, submediteranskoj i krškoj.
Svojte naše flore uzgajamo iz sjemenki, reznica ili živih biljaka koje smo prikupili na terenskim putovanjima po Hrvatskoj. Za prikupljanje biljnog materijala potrebne su posebne dozvole koje ishodimo od Uprave za zaštitu prirode nadležnog Ministarstva. U dozvolama su precizno navedeni nazivi svojti koje smijemo ubirati i količine materijala. Uglavnom prikupljamo manji broj biljaka (po dvije ili tri jedinke) i manju količinu sjemenki koja je dostatna za uzgoj nekoliko primjeraka biljaka. Cilj je ne samo prikupiti što veći broj svojti kako bi ih mogli izložiti posjetiteljima, već i stvoriti male ex situ populacije u Vrtu koje će služiti kao matičnjaci – izvor za daljnje razmnožavanje te svojte. Na taj način možemo tu malu populaciju pomlađivati i uzgajati godinama pa i desetljećima, a višak uzgojenih biljaka čak i prodati. Najbolji primjer ove ex situ zaštite kroz licencirani uzgoj i prodaju je priča o našem najpoznatijem endemu, velebitskoj degeniji.

Posebno je važan uzgoj endemičnih vrsta poput velebitske degenije te ostalih zakonom strogo zaštićenih svojti, čiju vrijednost također prepoznaju i ostale razine zaštite, poput statusa u Crvenoj knjizi vaskularne flore Hrvatske i zaštite u sklopu Ekološke mreže (Natura 2000) RH. Tijekom monitoringa – promatranja stanja populacija u prirodi, sakupljene su sjemenke određenih vrsta za potrebe istraživanja ekologije klijanja, a uzgojene biljke zasađene su na pokusne površine u Vrtu. Za manju količinu primjeraka pribavljene su dozvole za prodaju. Trenutno u programu uzgajamo sljedeće svojte (s naznakom lokacije sadnje); mirisava žlijezdača (Adenophora liliifolia) – P32, sibirska jezičnjača (Ligularia sibirica) – P32, livadni procjepak (Scilla litardierei) – Sp, velebitska degenija (Degenia velebitica) – M2, K, nerazgranjena pilica (Serratula lycopifolia) – Sp i cjelolatična žutilovka (Genista holopetala).

arrow_upward